Strah od hrvatskog jezika

Televizijski je voditelj upitao kviz-natjecatelja tko ga je dopratio u studio. "Šogor", odgovorio je natjecatelj. "Da, nas smo dvojica", dometnuo je "šogor", "oženili dvije sestre."
 Ako su gospoda muževi dviju sestara, oni na standardnom hrvatskom jeziku nisu šogori, nego su pašanci. Šogor je iskrivljena njemačka riječ (Schwager) koja je k nama prispjela preko mađarskoga (sógor) i opustošila sve oko sebe.

Likvidirala je ne samo pašanca (muž ženine sestre), nego i svaka (sestrin muž drugim sestrama), šurjaka (ženin brat), djevera (mužev brat), zeta (u značenju: sestrin muž). U ženskom pak rodu, šogorica, došla je glave riječima šurjakinja (šurjakova žena), svast (ženina sestra), nevjesta (u značenju: bratova žena), jetrva (žena muževa brata), zaova (muževa sestra).

 Dakako da su tom prodoru šogorice i šogora, pa i uopće, nestanku ne baš malog rječnika riječi za rodbinske i svojbinske odnose, pogodovale i društvene okolnosti, ponajprije raspad velikih obitelji, no presudno je ipak nešto drugo. A to je odnos govornika hrvatskog jezika prema svom jeziku.

 Riječ pašanac može iščeznuti. Neće propasti svijet. No, kad nestane ozbiljne zainteresiranosti za vlastiti jezik, onda (jezični) svijet itekako može propasti. Nije presudno što će biti s pašancem, bitno je da se ne izgubi svijest o vrijednostima i prednostima komunikacije na svom, materinskom jeziku. Presudno je da na jezik kojim se služimo ne gledamo kao na nešto što će ionako izumrijeti.

 Zanemarivanje vlastitog jezika nije hrvatska posebnost. No, zazor od svog jezika, strah iz kojeg niče i nebriga, jest naša specifičnost. Mi se hrvatskoga bojimo! Naš je jezik obilježen strahom.

 Godinama, desetljećima i stoljećima hrvatski jezik nije služio samo kao sredstvo za sporazumijevanje, nego i kao nacionalno, domovinsko utočište. Patrioti su ga čuvali ne samo zbog jezika, a neprijatelji Patrije napadali ne samo zbog jezika. Hrvatski jezik gotovo nikad nije bio samo jezik, običan sustav znakova. Sve što bi se na njemu izgovorilo, imalo je neko dodatno značenje.

Tako se i uvriježilo da je bavljenje hrvatskim neka vrsta nacionalističke djelatnosti, a inzistiranje na hrvatskim riječima i oblicima samo obična zadrtost. Pa se došlo i do toga da je hrvatski najpametnije zanemarti. Površnost je prihvatljiva; briga, zainteresiranost, odgovornost sumnjiva!

 Eto, o tome je riječ kad se raspravlja o pašancu i šogoru. O tome da će 95% Hrvata takvu raspravu dočekati bilo s podsmijehom, bilo s nelagodom, bilo s ljutnjom. Što nas ovaj tu sad gnjavi!

  Za obračun sa strahom od svog jezika predlažem npr. ovu mantru: Pašanac je obična hrvatska riječ, pašanac je obična riječ... Neka je najprije iskušaju televizijski voditelji.