Prije nekoliko tjedana moja je supruga otišla kod nas doma, u Kijiv, i već prvog dana u Ukrajini nazvala me iz trgovine namještaja.
– Što misliš, koju boju je bolje odabrati za kuhinju – tamnozelenu ili sivu?
– Tamnozelena je bolja – odgovaram automatski. I onda shvaćam smisao njezinih riječi. – Čekaj! Kakva tamnozelena?! – vičem. – O čemu ti to pričaš? Jesi li se to odlučila za renoviranje stana?
– Pa da! Zašto ne? – prkosno odgovara moja ljupka supruga. – Ako raketa pogodi našu zgradu i sruši zid, svi će vidjeti naš stan. I našu kuhinju. Ne želim da imamo ružnu kuhinju.
Priča o maminoj kući
U samo jednom danu, 2. siječnja 2024., Rusija je na Ukrajinu ispalila 74 projektila. Među projektilima bile su aerobalističke rakete Kinžal i rakete koje se lansiraju iz zraka X 101/X 505. Osim ruskih raketa, Ukrajinu su gađale i iranske bespilotne letjelice kamikaze Shahed i sjevernokorejske balističke rakete. Samo u Kijivu toga su dana ozlijeđene 54 osobe, a tri su poginule, oko 250.000 potrošača ostalo je bez struje i grijanja.
Zovem još jednu svoju prijateljicu. Ona je poznata ukrajinska blogerica i direktorica dobrotvorne zaklade. Zove se Tetjana, ali svi je zovu Tatusja Bo – to je njezin stari književni pseudonim. Ima malu kćer i supruga na fronti. Sve je kao i kod mnogih žena u Ukrajini ovih dana. Tatusja Bo, unatoč egzotičnom umjetničkom imenu, oduvijek je bila razborita Ukrajinka pa se nadam da barem ona neće raditi popravke u kuhinji tijekom sumanutih raketnih napada.
– Što radiš, Tatusja?
– Pa, evo! Upravo kupujem lijepo donje rublje!
– Što, dolazi ti suprug na godišnji? – radujem se ja.
– Ma kakvi! – tužno kaže Tatusja. Bio je prošli tjedan i opet se vratio na frontu. – Jednostavno... razumiješ, čim sam se malo "posložila" nakon početka velikog rata, prvo što sam napravila – kupila sam si lijepe nove gaće. Jer, ako se slučajno dogodi ovo sve – raketa, eksplozija, ruševine, vatrogasci, mediji... onda, možda, na kraju netko napiše: "Pod ruševinama pronađeno je žensko tijelo u prekrasnim gaćama." Pa tako nešto moraju napisati, zar ne?! Ako ne napišu, pa to su neki agenti Kremlja, a ne novinari!
Dugo se smijemo dok raspravljamo o detaljima i veselimo se što će predstavnici medija napokon doslovno, a ne figurativno kopati po donjem rublju, a ja joj pričam o razgovoru s mamom.
Mamina kuća nalazi se u jednoj od središnjih regija Ukrajine. Ranije smo bili jako sretni što živimo u gradu s vrlo povoljnom logistikom – izravna cesta za Kijiv, pa i do drugih gradova Ukrajine također je logistički odlično. A sad nam se ta logistika okrenula na loše jer kuća moje majke stoji, reklo bi se, direktno na putu iranskih kamikaza-dronova Shahed, koje Rusija gotovo svake noći lansira iznad Ukrajine. Takav dron nosi oko 40 kilograma eksploziva i bez problema može uništiti malu elektranu, koja je, usput rečeno, udaljena samo kilometar od naše kuće, no mamu brine nešto sasvim drugo.
U jedan od onih dana kad su joj Shahedi letjeli iznad kuće poput teniskih loptica na teniskom terenu, mama me nazvala rano ujutro i veselo me obavijestila da je oplijevila cijeli vrt i uništila sav korov. Još uvijek pospan rano ujutro, prvo ne razumijem njezino veselje i opet je počnem nagovarati da se preseli ili kod unuke u Hrvatsku ili kod moje sestre u Poljsku, gdje je sigurno i ne lete rakete. Mama se, kao i obično, pravi da me ne čuje, i odjednom kaže:
– Slušaj, sine, sad se više uopće ne bojim. Ranije sam se bojala da će raketa iznenada pogoditi kuću, uništiti sve, da će kokoši trčati na sve strane, da će krava biti nenahranjena, a tu odjednom raketa, a moj je vrt cijeli u korovu. A sada, eto, sve je u redu, vrt je čist, neka leti, kod mene sve je spremno.
Ne znam hoće li ovo biti smiješno mojim čitateljima, ali Tatusja Bo i ja se kroz suze smijemo zbog ove priče o našim neustrašivim majkama, jer i njezina majka također se više brine za korov u vrtu nego za sebe.
GALERIJA Rat u Ukrajini
Vjerojatno kako bi me konačno dokrajčila Tatusja Bo priča mi priču o svojoj prijateljici Valji i o njezinim… seksualnim igračkama.
Valja se bojala za svoje... kako da ih nazovem? Za svoje vibratore.
Ljudi su s putovanja u inozemstvo donosili kući nešto korisno, a Valja je donosila vibratore. Kako bi, da tako kažem, okružila sebe prekrasnim. I onda je počelo. Najprije je Valja uklonila vibratore iz zone mogućeg oštećenja. Zatim ih je sakrila u ormar. A onda jedne od onih strašnih noći s granatiranjem, kada se kuća doslovno tresla, Valja je ujutro vidjela san – lijepi i hrabri ljudi, opet ti isti vatrogasci, raskopavaju ruševine i onda jedan od najzgodnijih povika: "Ljudi, ovdje je žena skroz zatrpana pod vibratorima!"
Ujutro je Valja sakupila svoje blago u veliku kutiju i odnijela ga u kontejner za otpad. A na mjesto najljepšeg vibratora stavila je portret slavne ukrajinske pjesnikinje Lesje Ukrajinke. Sve iz istih razloga, ako odjednom slučajno... Navečer je Valja sa svog prozora gledala kontejner za otpad i vidjela kako radosni beskućnici nose njezinu kutiju, a cestu je osvjetljavao njezin najskuplji dildo sa svjetiljkom na ime Henrik IV.
Na ovom mjestu priče o Henriku IV. nas dvoje već se valjamo po podu od smijeha, a moji susjedi u kafiću u kojem sjedim dok razgovaram s Tatusjom Bo zbunjeno me gledaju i vjerojatno se prisjećaju adrese najbliže psihijatrije. Iako u stvari mislim da su se za vrijeme Domovinskog rata Zagrepčani osjećali vrlo slično. Uostalom, naviku jutarnjeg ispijanja kave s kroasanom ne može poništiti ni jedan, čak ni najluđi raketni napad.
Kada su 2. siječnja ove godine rano ujutro Rusi izveli najmasovniji raketni napad na Ukrajinu, kada su tone eksploziva letjele iznad Kijiva, naša zajednička s Tatusjom Bo prijateljica Katja, sve prema propisima, otišla je u podzemnu stanicu metroa, gdje se skrivamo od projektila. I eto, ljudi drhte od eksplozija u metrou, a Katja nam piše u zajednički chat:
– Joj, baš je grunulo, upravo sad, skoro mi je ispao kroasan iz ruku.
Šokirani, pišemo:
– Katja, kakav kroasan? Gdje si, zaboga?
A Katja tako mirno odgovara:
– Otišla sam po kavu! Pa šta? Ja sam ukrajinska žena. Želim svoju kavu i kroasan – i nikakav jebeni ruski kalibar neće me zaustaviti.
Ajmo preskočiti to da je, unatoč eksplozijama po cijelom gradu, vani radio kafić s kroasanima, to je tema za poseban razgovor. No ispalo je da se Katja boji umrijeti od rakete a da ne popije kavu s hrskavim kroasanom.
POVEZANI ČLANCI:
Posljednjeg dana 2023. godine, 31. prosinca, Rusi su cijeli dan "čestitali" stanovnicima Kijiva darovima u obliku Shaheda ili raketa.
U višekatnici, pokraj ulaza u stan, u zajedničkom hodniku okupili su se susjedi s gornjih katova. Okupili su se i nezadovoljno gunđali što im prokleti Rusi ne daju do kraja pripremiti svečani novogodišnji stol. Netko je iznio na stepenice pjenušac, netko čaše: "Pa ajmo, za protuzračnu obranu!"
– Ako nam sada pogode zgradu i zagori patka koju pripremam već treći dan, ja ću njima pokazati... Vidjet će! – kaže susjeda s 9. kata. I iz nekog joj razloga vjerujem.
Naravno, mi Ukrajinci osjećamo strah. Hrvati znaju iz Domovinskog rata kako je to – stisnuti se u pod i znati da sad može doletjeti pravo u tebe. A ti si u starom kućnom ogrtaču i nisi imala vremena ni za renoviranje kuhinje.
Moja prijateljica Tatusja Bo za vrijeme najjače eksplozije stisnula se u pod i pomislila: "Jebote, umrijet ću u starom kućnom ogrtaču." Ali savladala je svoj strah i pomaže oružanim snagama, donira za dronove i taktičku medicinu, za vozila hitne pomoći i pomoć djeci poginulih.
Lijepo rublje za ružnu smrt
Ukrajinci se svaki dan susreću sa strahom, s velikim strahom. Strah ih je kad ih gađaju rakete, strah ih je kad rakete gađaju neki drugi grad, strah ih je kada se u vijestima piše o zračnom napadu na liniju obrane u području grada M ili B. Ali, znate što, deset godina od početka ruske invazije na Ukrajinu, od aneksije Krima – i u drugoj godini velikog rata Rusije protiv Ukrajine, naši su strahovi postali naše "drugo ja". I Ukrajinci svojim strahovima kažu ovako: "Jao! Strah nas je, a sad dosta! Ajde, idemo raditi i pomagati, ajde, prijatelju, ustani s poda, treba skupiti za dronove."
Naši su strahovi postali naša snaga, naši su strahovi postali naša neustrašivost.
I moja prijateljica, neustrašiva Ukrajinka Tatusja Bo govori mi, birajući novo lijepo donje rublje u dućanu – onako, za svaki slučaj, da bude lijepa i nakon udara ružne smrti u obliku ruske, sjevernokorejske rakete ili iranskog Shaheda:
– Uostalom, ako ne budem imala vremena da obučem te svoje nove prekrasne gaće, a jednog dana nađu moje tijelo u starom kućnom ogrtaču, u starim gaćama, na WC-u, ako zbog eksplozije moje seks-igračke budu razbacane po cijelom kvartu, netko će ipak napisati: "Ova žena kuhala je boršč, ova je žena skupila za dronove, ova je žena Ukrajinka."
Prema službenim izvorima Zračnih snaga Ukrajine, od početka invazije punog opsega Rusija je iznad Ukrajine ispalila oko 7500 projektila različitih tipova. U isto vrijeme, usprkos granatiranju i opasnosti od smrti, ljudi u Ukrajini žive normalan život. Možda čak i više nego ikad prije. Ili pak abnormalan? Tko zna.
VIDEO Dimna bomba na bojištu u Ukrajini
Toliko raketa a tako malo mrtvih sad usporedite situaciju s Donjeckom ili Belgorodom kad ga gađaju Ukrajinci s nekoliko raketa a mrtvih se broje u desetinama a ranjeni u stotinama. Ili su Rusi loši strijelci ili Ukrajinci gađaju namjerno okupljanja civila.