Počelo je, počelo! Prije nego što je itko u HDZ-u poslije lokalnih izbora progovorio o toj temi, neki ljevičarski mediji podsjetili su Tomislava Karamarka na obećanje da će održati prijevremene stranačke izbore po načelu jedan član – jedan glas.
“Zabrinuti” za demokraciju i za ispunjenje zadane riječi, zaključili su po nekim znakovima da izbora neće biti. I to zato što se Karamarko boji poraza. Dakako, takav stav je, kako se to često radi, pripisan nekim neimenovanim dužnosnicima same stranke. Isti ti mediji ne pitaju se ne bi li SDP na neki način morao odgovoriti na poprilične neuspjehe na lokalnim izborima i na katastrofalno vođenje države koje ju je učinilo gospodarski i materijalno jadnijom nego što je bila u vrijeme najžešćega rata. Baš takav SDP treba štititi od opasnosti koja se pojavila dosta neočekivano, a opasnost je, naravno Karamarkov HDZ koji je poslije uspjeha na izborima za Europski parlament, po ukupnoj statistici uvjerljivo pobijedio i na lokalnim izborima, unatoč tijesnim porazima u nekim važnim gradovima.
Premda ih je predsjednik HDZ-a obećao, nema baš nikakva razloga da se stranački izbori održe prije vremena, to jest prije 2016.
Stranku koja je, izvukavši se iz najdublje provalije u svojoj povijesti, u koju su je bili gurnuli Ivo Sanader i Jadranka Kosor, postigla dva značajna izborna uspjeha, reorganizirala se i stabilizirala, izvrgnuti riziku novih svađa, razilaženja i raskola, može samo netko nerazuman, destruktivan ili zaslijepljen ambicijama koje su mu važnije i od HDZ-a i od Hrvatske.
Sjećamo se kako je na HTV-u Milan Kujundžić, jedan od kandidata na izborima za predsjednika stranke pošto ih je izgubio, optužio Karamarka da je za nekoliko stotina eura kupovao glasove delegata, dodavši: “Ja sam to čuo, ne znam je li to istina, trebalo bi provjeriti”. Čovjek koji pred milijun ljudi izriče tako neprovjerene optužbe, koje se, naravno, nikad nisu dokazale, protiv upravo izabranog predsjednika svoje stranke, ne drži ni do stranke ni do domovine nego mu je važan samo njegov ego kojemu su sva sredstva dopuštena. Kujundžić je također cio niz puta ponovio kako njemu nije do fotelje nego, eto, do interesa naroda!
Zamislite, nekom tko se natječe za čelno mjesto najmoćnije stranke nije do fotelje! Pa na čemu bi sjedio, na panju što bi ga donio iz Ivanbegovine? Povijest je pokazala da se treba čuvati dobročinitelja koji tobože preziru osobne probitke a samo im je do općega dobra. Takvi su donosili uglavnom – opće zlo.
Slično je stranku optuživao i Drago Prgomet, jedan od onih koji bi tako rado maknuli Karamarka. Zar zbog destruktivnih i karijerističkih nauma takvih osoba treba organizirati prijevremene stranačke izbore!?
Upravo je nevjerojatno ali dostojno svih negativnih superlativa koje rese ljevicu što su ljevičarski mediji prvi poslije lokalnih izbora pokrenuli to pitanje, i što će zacijelo i ubuduće iskorištavati takve ljude za stvaranje razdora u HDZ-u. Premda su im neki od tih ljudi bili primjeri “desničarske zatucanosti”. Baš nikakav osjećaj grijeha ne treba imati ni Karamarko ni vodstvo stranke što neće biti obećanih prijevremenih stranačkih izbora. To obećanje je izrečeno u katastrofalnom stanju u kojem je stranka bila i kad je malo tko vjerovao da će to stanje tako brzo proći i biti zamijenjeno za svakoga neočekivano brzim oporavkom neusporedivo najvažnije stranke u povijesti samostalne Hrvatske.
Taj oporavak izbezumio je i Zorana Milanovića, koji njezine dužnosnike naziva “hodajućom kontradikcijom”. Nitko iz vrha vlasti od početka neovisne Hrvatske nije kontradiktoran kao Milanović: dok uvjerava kako radi najbolje što može, zemlja propada, dok je protiv klijentelizma, korupcije, nepotizma..., sve te bolešćurine šire se u svim državnim hijerarhijama, a glavni izvor zaraze je – upravo premijer.
Ne, dakle, zbog Karamarka, nego zbog spašavanja takvoga Milanovića koji najavljuje svoj pad, ljevičari priželjkuju izbore u HDZ-u. To jest destrukciju te stranke.