Na dan inauguracije novog hrvatskog predsjednika Ive Josipovića nekoliko kadrova na malim ekranima zašlopilo me. Ne toliko izgovorenim riječima i porukom, koliko zato kaj su riječi izašle iz nevinih dječjih usta. Otvoren i bistar osnovac iz školske klupe procjenjuje najveću državničku svečanost na Markovu trgu ocjenom upravo ustoličenog predsjednika – da ne zna je l’ izbor baš dobar ak se zna da je novi predsjednik deset godina bil esdepeovac i komunist!
Od cijelog tog blistavog glamura s plotunom gričkog topa, zvonjavom crkvenih zvona, crvenim tepihom i bijelim stručno odabranim cvjetovima, do postrojenih vojnika u svečanim odorama i uglednih stranih i domaćih uzvanika, jedan zagrebački dječak ima potrebu da revolveraškim potezom pred kamerom izvuče svoje stranačko mjerilo. Naravno da dečec nije kriv.
Pogotovo ako se zeme da je u toj dobi najvažnije biti originalan i drukčiji od drugih. Ali otkud takva “originalnost”? Pitanje je očekivano koliko i odgovor. Otkud, ako ne iz rodne kuće i familije, gdje se pred djecom neodgovorno strančari. I gdje se ljudi valjda dijele po stranačkoj pripadnosti, na lijeve i desne, na crvene i crne, a ne na poštene i lopove, sposobne i odane, naočite i kretene.
Moja unuka Jana, vršnjakinja istog dječaka, iako odlikašica, sigurno ne zna iz koje stranke dolazi novi predsjednik. Kao što nikad nije saznala kojoj je pripadao naš sada već bivši predsjednik. A nisam siguran da zna kojoj stranci pripada premijerka. Dok je bila mala preferirala je Račana i Mesića, ali sigurno ne radi stranačke pripadnosti, nego zato kaj “imaju bradu kao i njed deda”! A njen, napol mlađi, braco Ivek simpatiziral je “našeg Ivu”. I to samo zato kaj imaju isto ime.
I simpa mu je “teta Jadranka” jer ga podsjeća na tete iz vrtića. I sad je, naravno, zadovoljan da se i novi predsjednik zove isto kao i on. I za svaki slučaj pita da ne bu valjda i novi Ivo dal ostavku kao onaj stari? “Ne boj se, Ivek”, tješim ga. “Predsjednik Ivo po horoskopu je Djevica, kao i tvoj deda. A Device ti nikad ne odustaju...”
I sad, jesu li moji unuci manje vrijedni ili, možda, manje sretni zato što ne znaju tko od političara pripada kojoj stranci. Tko je hadezeovac, a tko esdepeovac? Čist sumnjam. Kad se sjetim svog djetinjstva, u mojoj kući na Bukovcu tema razgovora, bar pred nama djecom, nikad nije bila politika. Sjećam se samo jednom kak je moj otac Valent susjedu Tinči promrmljal da ne šmeka te komuniste, i to zato kaj ne idu v crkvu.
A zamislite da ja kao osnovac nisam znal da je preštimani gost mojeg dede Slavka iz Remeta gradonačelnik Veco Holjevac takav komunist. Jer moj deda, koji je bil gradski odbornik, nije bil komunist, pa sam mislil da ni gradonačelnik nije. Za gradonačelnika Vecu sam samo znal da obožava pedalj visoku toplu bakinu orehnjaču. I reš pečene dedine šindlbratne. I naravno, originalni domaći remećak s prst debelim vijencem. I sve to na glavicama trsja, gdje o Partiji i politici, kolko se sjećam, negdar nije bilo riječi...
I ovo bi se moglo okarakterizirat kao: Pricam ti pricu. Ne znam zasto sad najednom roditelji ne bi smjeli pricat pre svojom djecom o stanju u zemlji,o politicarima i o strankama. Kakve su to sada nebuloze. Tko bi im o tome trebao pricat? Tete u vrticu? Ucitelji? Otkud onda njegovi unuci znaju za Stipu,Ivicu,Ivu,Jadranku....? Zasto se pre njima ne bi smjelo pricat o strankama? Valjda se misli ponovo uvest jednoumlje pa se djeca ne bi trebala previse navikavat na demokraciju? Sve mi je ovo sto docira ovaj djedica pomalo suludo. Dijete valjda prva znanja stjece u roditeljskom domu,od materinskoj jezika pa nadalje,a da on u svom domu nikad nista nije cuo o \"partiji\" dokaz je samo da je premazan svim mastima.