Strani koja od mene traži da joj slijepo vjerujem ja vjerovati ne mogu i neću, pogotovo onda kad bi ta strana trebala biti moja

U ratno nedjeljno poslijepodne u zagrebačkom uredu Associated Pressa zazvonio je telefon. Dežurni iz londonskog ureda pita me koliko brzo ekipa iz Zagreba može stići u Banju Luku. Tamo se nešto događa, a on na karti vidi da je nama Banja Luka mnogo bliže nego ekipi iz Beograda.

Eh, blaženi trenuci kad se mi u dalekoj provinciji možemo osjetiti nadmoćnima nad velikim Londonom, Bečom ili Washingtonom. Nadmoćnima u našem nesretnom znanju i iskustvu za kojeg bi bolje bilo da ih nemamo, nad onim tamo nesretnim dežurnim novinarom velike svjetske agencije koji nema pojma o tome kako stvari stoje na terenu. A stvari stoje tako da nema šanse da mi iz Zagreba odemo u Banju Luku, kao što nismo mogli ni u Petrinju, Glinu ili istočno predgrađe Karlovca.

Morao sam se potruditi da londonski kolega ne čuje u mom glasu tu nadmoć dok sam mu objašnjavao kako između Zagreba i Banje Luke postoji jedna crta koja se zove fronta i da će ipak morati zvati Beograd.

Doduše, ja sam za vrijeme rata bio u Banjoj Luci, ali još krajem jeseni 1991., kada u Bosni i Hercegovini još nije bio rat, ili se meni naivnom samo tako činilo, pa sam dva dana proveo u zatvoru u banjalučkoj kasarni JNA, pod sumnjom da sam špijun s akreditacijom AP-a. Prije nego što će me pustiti, oficir KOS-a mi je vrlo nadmoćno, jer je imao znanje koje je bilo moć, rekao: "Vidim ja da ti nisi nikakav špijun, nego obična budala koja još uvijek misli da može kud hoće i kad hoće".

Osjećali smo se u ratu jako važno mi lokalci koji smo za strane agencije i njihove reporterske zvijezde na terenu bili sve: fikseri, prevoditelji, vozači, producenti, dopisnici, fotoreporteri, snimatelji... Jer i bili smo važni. Imali smo svoje kontakte, poznavali puteve i mentalitet naših zaraćenih naroda i ljudi. Uglavnom su nas slušali, odnosili se prema nama s poštovanjem i uvažavanjem. Oni su mogli računati na nas i mi na njih. A godili su i znakovi pažnje. Nikad neću zaboraviti veliki drveni sanduk napunjen umjetnom slamom u kojem su do nas u Vitezu, za Božić 1992. od londonske centrale stigle najfinije i najskuplje delicije iz Harrodsa. Mislite na to ako znate i imate ikog svog u Ukrajini. A i onda kada uplaćujete ili šaljete pomoć nepoznatim ratom pogođenim ljudima. Pažnja tamo život znači.

Znao bi naići i poneki arogantni tip koji bi mislio da uvijek i o svemu zna više i bolje od nas. Jednom takvom smo sredili intervju sa zapovjednikom vojnog aerodroma pokraj Tuzle, a on je počeo bjesniti kada nas je domaćin najprije pozvao u ured da popijemo kavu. Nije on došao u Bosnu piti kave nego raditi svoj posao. Ukratko, budala. Takvi su ipak bili rijetki. Nama odavde bilo je dragocjeno iskustvo raditi s prekaljenim veteranima mnogih ratova, fotoreporterima i reporterima, snimateljima. Ili samo gledati novinarske kapitalce iz konkurentskih agencija i medija. Iz sjećanja mi tako, u svom uvijek istom gotovo bijelom odijelu usred bosanskog blata, izranja Martin Bell, legenda BBC-a.

Redovito smo komunicirali i s našim kolegama koji su isti posao za iste agencije radili s druge strane bojišnice. Informacije koje smo razmjenjivali bile su nam dragocjene. Imali smo znanje koje je značilo i moć, koliko ona neželjena i prokleta bila i koliko god bi bilo bolje da je nikad nismo morali iskusiti. Kao ni taj prokleti rat.

Od svih njih iz slobodnog demokratskog svijeta, s kojim smo mi tek počeli hvatati priključak, učili smo što su novinarska objektivnost i profesionalno poštenje. Usred rata koji je ipak bio naš, i nama prvi, mnogo više nego što je bio njihov i njima tek jedan u nizu.

I sada gledam kako se sve to naučeno ruši u pepeo u prah, i to ne samo iz Putinove Moskve, nego i iz slobodarskih i demokratskih Bruxellesa, Londona, Washingtona...

Ima iznimaka, ima profesionalnih reportera. Reći ćete da se bavim nebitnim nijansama dok ljudi ginu i jedna je europska zemlja na pravdi Boga napadnuta i izložena agresiji moćne Rusije. Ali, o niti te nijanse visi čitava novinarska profesija i njen smisao. To je ona nijansa koju, primjerice, čujem u svakom izvještaju reporterke Al Jazeere Nadine Maličbegović iz Ukrajine. Čak i onda kad uživo, bez napisane pripreme govori u kameru, kolegica ne propusti ni uz jednu tvrdnju o stanju na terenu navesti izvor informacije, ono formalno, ali vrlo bitno "kao što kažu te i te vlasti, taj i taj političar, ta i ta vojska...". Nažalost, previše reportera i komentatora samo što nije počela govoriti "mi" – Ukrajinci, Europljani, slobodni demokratski zapadni svijet, i "oni" – Putin i Rusi.

Da, televizijski kanal Russia Today je velikim dijelom propagandno sredstvo ruskog režima. Ali isto tako i jedina televizija na kojoj sam mogao čuti i vidjeti išta što se događa na drugoj strani, u Donjecku i Lugansku, na teritoriju odmetnutih i od Rusije jednostrano priznatih republika. Ali, trenutak kad se na ekranu mog televizora na RT kanalu pojavilo samo crnilo, bio je udarac svim onim principima koje sam naučio o novinarstvu u našem ratu od iskusnih i prekaljenih kolega sa Zapada, kojem mi ionako nikada nećemo pripadati. Utoliko više što je RT zabranila Europska unija.

Nepojmljivo mi je da velike svjetske agencije, novine i televizije, koje su u vrijeme našeg rata uvijek imale ekipe s obje strane, sada nema nikoga ni u Donjecku, ni u Lugansku. Možda ih ruska vojska i lokalne proruske vlasti tamo i ne puštaju, ali to se onda jasno kaže i to bi bila još jedna mrlja na licu ruskog režima.

Strani koja od mene traži da joj slijepo vjerujem i da ne smijem ni čuti, ni vidjeti što govori i radi i što se događa kod druge strane, ja vjerovati ne mogu i neću. Pogotovo onda kada je ta strana moja. Jedno su napadnuta zemlja, žrtve i patnje njenih stanovnika. A nešto sasvim drugo su moćnici koji godinama i desetljećima sladostrasno valjaju rat na svojim jezicima sve dok zmija nije snijela jaje i u naše dvorište. A ja sam, učeći u ratu od novinarskih uzora sa Zapada, povjerovao kako će histerije i mržnje razjarene u službi gole moći ostati iza nas, u prošlosti. Na to danas kao da čujem onog kapetana KOS-a iz Banje Luke kako mi govori: "Nisi ti nikakav novinar, ti si obična budala".