Stranka – to sam ja. Što takvi nazivi stranaka govore o njihovim šefovima

Bandić Milan 365 – stranka rada i solidarnosti, Stranka Ivana Pernara i Domovinski pokret Miroslava Škore. Tri su to političke stranke čiji su osnivači i predsjednici stih iz Gibonnijeve istoimene pjesme “Nek’ se dijete zove kao ja”, odlučili malo preformulirati u “nek’ se stranka zove kao ja”.

Problem s koaliranjem

– Postojeći zakon ne dopušta da ja budem nositelj svih izbornih lista. Zato danas utemeljujemo Domovinski pokret, a puni naziv mu je Domovinski pokret Miroslava Škore. Moje ime i prezime nije u nazivlju da bih ja bio popularniji i poznatiji, nego zato što je zakon takav kakav jest. Uvjeren sam da će moje ime vrlo brzo postati nebitno jer ćemo do izbora iznjedriti cijelu paletu novih, sposobnih, neopterećenih i poštenih imena i prezimena – kazao je Škoro tijekom subotnjeg osnivačkog sabora. Kada smo zatražili i dodatno pojašnjenje odluke da se cijela stranka, i imenom, posve poistovjeti s njim, iz Škorina pokreta su uzvratili: “Ime Miroslava Škore već je prihvaćeni brend, a u imenu pokreta služi kao dodatak zbog lakše prepoznatljivosti.”

A što isticanje vlastita imena u nazivu stranke govori o političaru, zašto on to čini?

– Dok je to u svijetu rijetkost, kod nas je to prisutno, što znači da osnivači tih stranaka vjeruju u moć i funkcionalnost takvog modela. Oni time žele preliti svoj imidž na cijelu stranku smatrajući sebe najpopularnijim, najprepoznatljivijim i dominantnim u očima javnosti. I u takvim slučajevima uglavnom upravo te osobe jedine komuniciraju s javnošću. Komunikacijski bi to moglo značiti – stranka to sam ja, iako će vam svatko od tih osnivača sigurno reći da to nije tako. No, kada se odlučite za takav model, imate problem s koaliranjem. Jer tko će se svrstati uz vas ako zbog vašeg imena u nazivu stranke ima osjećaj da gubi identitet. Recimo, Škori bi puno lakše bilo koalirati da su mu u nazivu stranke ostale samo one prve dvije riječi, a bilo bi mu to bolje i za privlačenje novih članova, pristalica, a danas sutra i birača – kazala je politologinja i komunikologinja Smiljana Leinert Novosel dodajući zašto je Škoro htio svoje ime u nazivu stranke.

– On zna da je popularan, da ima blizak kontakt s ljudima. I, kako je ostalo malo vremena do parlamentarnih izbora, očito je sad želio iskoristiti taj odnos te svoje ime staviti kao “hvatač pažnje” kako bi što jače upao na političku scenu. To me podsjeća i na one ljude koji kada govore o sebi koriste vlastito ime i prezime, govoreći o sebi u trećem licu. Mi komunikolozi tada se pitamo o čemu se tu radi, zašto čovjek o sebi govori u trećem licu. To je dokaz uzdizanja sebe, davanja posebne težine i značaja samome sebi.
A što je više neki naziv u optjecaju to lakše ulazi u svijest ljudi, lakše ga prihvaćaju. Time se želi nametnuti u javnom prostoru – ističe Leinert Novosel napominjući da ako netko hoće imati širinu i oko sebe okupljati ljude s kojima će imati partnerski odnos, onda nikada ništa neće nazivati svojim imenom i prezimenom.

Mesijanski sindrom

– To zvuči kao neki “mesijanski sindrom”. Bez mene nema išta. Bez mene će sve propasti. Ako moje ime nije istaknuto, ljudi neće vidjeti vrijednost, značaj, a kada vide moje ime, pomislit će da sam ja rješenje, garancija za sve. Nema nijedne riječi ili fraze koja bi zvučala tako upečatljivo i obećavajuće kao moje ime. Poklonicima spomenute trojice naših političara imponirat će da se njihova imena i tako ističu, a onima drugima smetat će da se cijela stranka identificira samo s jednom osobom. U slučaju koaliranja s nekim malim, beznačajnim strančicama nečije ime u nazivu veće stranke baš i neće smetati, možda će time čak i malo podići svoj rejting. No, onim iole poznatijim i ozbiljnijim strankama to neće biti drago. Bojim se da se u sva ta tri slučaja do tog tragičnog zaključka, da se stranka nazove vlastitim imenom, došlo svjesnim izborom – kaže psihologinja Mirjana Nazor.

VIDEO Škoro: Pred nama je politička utakmica

Video: Večernji TV