Strategija razvitka odgovornost je Hrvatske, a ne EU

Temperatura izborne godine brzo se diže, pa već sama logika izborne utrke nameće sučeljenim stranama isticanje vlastitih vrlina i tuđih promašaja. Neuobičajeno za zapadne demokracije, kod nas nove vlade kritiziraju stare vlade, te pokazuju kako su preuzeli odgovornost za vođenje države, pa se iznenadili što im je ostavila stara vlada. Umjesto s pripremljenim rješenjima, često nakon izbora mjesecima uče podatke o stanju države i nacije. Iako svi izbore nagovijeste kao odrednicu istinskih promjena, u kojima će sposobnost zamijeniti podobnost i u kojima će država konačno proraditi na zadovoljstvo svih građana.

Doživljavali smo pak da se, nakon što su se glasovi prebrojali, u različitim izdanjima ponavljao sličan igrokaz: pobjednici su sjedali za stol i dijelili kolač političkog i gospodarskog utjecaja u javnom sektoru i odlučivali kako će se taj veliki sektor postaviti spram pojedinaca i privatnih interesnih grupacija. Taj obrazac ponašanja koji suštinski derogira vladavinu prava i zapostavlja vrijednost kompetencije u upravljanju javnim poslovima u nas je jako, jako star. Svoje korijene vuče iz prošlog društvenog uređenja u kojem je partija bila neupitni "vlasnik" državnog aparata i kontrolor svih važnijih odluka u društvu.

U novim se demokratskim uvjetima među građanima uvijek iznova stvarao dojam kako zapravo i nisu glasovali za boljitak domovine, nego za stranačku prevlast u trgovačkim društvima, pri čemu dobitnici ne postižu samo pravo određivanja političkog smjera nego i sasvim određene materijalne i socijalne pogodnosti. Duboke i tragične podjele, koje su se time generirale pogubno djeluju na kakvoću upravljanja javnim poslovima a svjesno ili nesvjesno se prikrivaju dnevnopolitičkim prepucavanjima, doskočicama i jeftinim spinovima.

Golemi EU-novac već godinama "samo što nam nije došao", nikako da se umorimo od najava imaginarnih stranih ulaganja, posustali smo od svih strateških partnerstava a u međuvremenu živimo na kredit sa sve težim negativnim saldom... Život u tako kupljenom vremenu sad nas, međutim, sili da se realno suočimo sa svijetom i da se njemu prilagodimo. Naše mogućnosti pri tome nisu male, ali zahtijevaju ozbiljan rad, preuzimanje osobne odgovornosti i veliku razinu solidarnosti na svim razinama! U narodu postoji snažna prikrivena svijest o naravi podjele u hrvatskom društvu, ali je gotovo potpuno izostala rasprava u kojoj je mjeri ta podjela zapravo izraz nedorečenih odnosa spram javnog dobra.

Ti su se odnosi razvili tijekom vremena neslobode i neiskustva u stvarnom upravljanju vlastitom sudbinom. Htjeli mi to ili ne, osuđeni smo na život u sve integriranijem globalnom društvu koje prolazi kroz brze tehnološke promjene i duboka geostrateška preispitivanja. Njima se i puno veći i jači od nas moraju prilagođavati. Nastoje pri tome čim više zadržati svoj identitet i način življenja, a to je moguće jedino ako se otvorenost promjenama veže uz visoku svijest o vrijednosti vlastitih resursa i uz maksimalno korištenje domaćim znanjem, iskustvima. EU-sredstva mogu biti velika pomoć, ali je izbor strategije razvitka isključivo naša odgovornost.

Kada dokažemo našu sposobnost i poslovnost u upravljanju vlastitim resursima, neće biti problema ni u privlačenju stranog kapitala. Evo primjera: Samo ostvarenjem strategije prehrambene samodostatnosti, povećavali bismo BDP nekih 3-4 posto na godinu. To je smišljenim radom s obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima moguće ostvariti u roku od recimo 4 do 5 godina. Da bismo stavili takvu poljoprivredu na noge nisu potrebne neke goleme investicije, već prije svega brzo aktiviranje poljoprivrednih zemljišta i stvaranje specijalizirane kreditne ustanove koja bi s vremenom prešla u zadružne ruke. To je najjednostavnije postići preobrazbom Hrvatske poštanske banke, koja je uostalom otprilike tako i bila zamišljana u svojim počecima. Ali u stalnoj potrazi za čarobnim štapićem, sve se to prešutno odbacuje. I u turizmu se smišljenim i bržim koordiniranjem raznih prostornih, okolišnih, prometnih i drugih sustava mogu postići daleko veći učinci od dosadašnjih. Propadaju nam već dva desetljeća veliki hotelski kapaciteti bivše vojske, a mi smo potpuno paralizirani njihovim "nesređenim imovinskim statusom", ili sličnim razlozima.

U prodaji hotelskih poduzeća kao velikih cjelina zabrazdili smo na potpuno kriv put kad je riječ o ubrizgavanju novih ideja i poslovnosti. Naš geostrateški položaj upravo vapi za ekonomskom eksploatacijom, ali ostaje neiskorišten iako bismo upravo na tom području mogli računati na izdašnu vanjsku pomoć. Lista projekata je duga: moderniziranje željezničke infrastrukture, jadransko-jonska magistrala, plovnost Save, itd. Sve to i mnogo drugoga vapi za trenutkom u kojem će hrvatski čovjek konačno biti oslobođen stega, postojećih nametnutih mu okvira koji sprečavaju stvaralački i poslovni napredak.

>> Novi Sueski kanal oživljava luke na Mediteranu. Hoće li i hrvatske?