U parohiji senjskoj ima 1406 mužkih i 1469 ženskih žitelja, od toga pravoslavno vostočnih 79, a katolika 2800, lutorana ili kalvina ima dva”, zapisao je Milutin Tesla paroh u Senju u upitniku koji je dobio 1850 od Banskog vijeća. Šime Starčević, župnik u Karlobagu u svojem, pak, upitniku u rubriku koja se bavi proizvodnjom hrane upisuje “građani niti imaju zemlje niti ju mogu obrađivati”. Ako netko nešto i radi, navodi Starčević dalje, onda “dobro raste žito i pitomo južno voće”, a “mogla bi se gojiti loza”. Kao povijesne lokalitete navodi crkvu svete Anastazije iz 12. stoljeća te karaulu Frankopanovih uz crkvu svetog Vida. I onda navodi čime se ljudi bave: “Ima tkanja, shivanja, pletenja, gdjekoje žene predu”, navodi između ostalog potpisavši se sa Shime Starcsevics.
Šime Starčević stric je Antin, Milutin Tesla, dakako, otac Nikolin. Oba su sudjelovala u prapočetku statistike u Banskoj Hrvatskoj na samom početku njezine modernizacije, popuni upitnika koje im je poslalo Bansko vijeće 1850. godine. Odnosno, Tesla se na svoj upitnik nije potpisao, no s dovoljnom se sigurnošću može tvrditi kako ga je popunjavao upravo on. Prvi moderni opći popis stanovništva u Habsburškoj Monarhiji proveden je 1857. godine. Jasno, obuhvaćao je i Hrvatsku te Slavoniju, no to za ove krajeve nije bio i prvi pokušaj da se tako nešto napravi.
Godine 1850. Bansko je vijeće župnicima i parosima poslalo statističko-topografske upitnike kojima je cilj bio ne samo dobiti podatak o broju stanovnika već i prikaz o životu na području Banske Hrvatske i Vojne Krajine. Upitnici predstavljaju izvor za lokalnu i nacionalnu povijest upravo u vrijeme početaka modernizacijskih procesa u Hrvatskoj 50-ih godina 19. stoljeća. Ovo dragocjeno svjedočanstvo vremena ostalo je sačuvano u arhivima Hrvatskog povijesnog muzeja i Arheološkog muzeja, a prošle su godine raščlanjeni i metodološki obrađeni i kao dio projekta digitalizacije muzejske građe. Ujedno tiskana je i knjiga pod nazivom “Statističko-topografski upitnici za područje Banske Hrvatske i Vojne krajine iz 1850. i 1858. godine”.
– Česti su zahtjevi za uvid u anketne upitnike pa je i iz tog razloga bilo nužno obraditi ih i digitalizirati. Traže ih povjesničari istraživači, pregledavao ih je prof. Petar Korunić s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, katolički svećenici, ali gotovo uopće ne pravoslavni, zatim arheolozi, etnolozi, također i studenti. Ne treba to čuditi, u ovih 857 upitnika omogućen nam je izravan uvid u svakodnevni život Banske Hrvatske i Vojne krajine – kaže Ela Jurdana, kustosica Dokumentarne zbirke i Hrvatskog povijesnog muzeja u kojoj je pohranjen 821 upitnik, a još 36 ih je u arhivu Arheološkog muzeja u Zagrebu.
Foto: Žarko Bašić/Pixsell
Obrasce je, dakle, naručilo Bansko vijeće 1850. odlučivši u njima putem odgovora župnika i paroha sakupiti tražene podatke i objaviti ih. Tiskani su na latinici i ćirilici, a raspodijeljeni su u nekoliko rubrika. Na prvoj strani stoji “Opis mjesta” gdje su rubrike županija ili pukovnija, ime mjesta, udaljenost izražena u satima, broj crkava prema vjeroispovijesti, broj kuća, imena polja i dolina, gora, brda, pećina i špilja, rijeke, potoci, izvori, utoci i jezera, proizvodi poljski i gorski, a na kraju čak i odjeljak u koji su se unosili podaci o ostacima povijesnih građevina. Iz ovoga se vidi o kako se ambicioznom pokušaju radilo, a nakon topografije isto se očekivalo i za narod. Na drugoj se stranici tražio “Opis naroda”, odnosno rubrike gdje se trebao upisivati broj žitelja po spolu i ukupno te po vjeroispovijesti, gdje se ta rubrika dijelila na katolike, grčko-sjedinjene, grčko-nesjedinjene, protestante i luterane te židove.
Odmah se uočava kako nema rubrika u kojima se navode „Hrvati“ ili „Srbi“, dok se „pravoslavni vostočni“ spominju samo u ćiriličnim obrascima, iako će neki župnici i parosi na drukčiji način u svojim zabilješkama istaknuti razlike. Slijede rubrike o jeziku, narječjima, pučkim školama, narodnoj nošnji, rukotvorinama i zanatima. Interesantno, očekivalo se i da se upišu najstarije i znamenite knjige u crkvenim i župnim knjižnicama. To bi bili upitnici pisani latinicom. Oni pisani ćirilicom bili su nešto drukčiji pa su se po vjeri dijelili na pravoslavne vostočne, katolike, grkokatolike ili sjedinjene, lutorane ili kalvine te – Čivute.
Prvi popis nije uspio
– Latiničnih je upitnika bilo 585, dok je onih tiskanih slavenosrpskim jezikom i nereformiranom ćirilicom bilo 272. Njima treba dodati upitnike iz 1858. Naime, uočivši vrijednost podataka u originalnim upitnicima, Ivan Kukuljević Sakcinski dao je tiskati još stotinu upitnika 1858. koji su ponešto drukčiji, nešto organiziraniji i precizniji. Odgovoreno mu je na njih 44, moguće da župnici i parosi nisu imali jednaku odgovornost prema njemu kao prema Banskom vijeću – tumači Ela Jurdana uz pojašnjenje zašto bi to ovaj hrvatski povjesničar i političar uopće radio. – Taj prvi popis iz 1850. zapravo nije uspio. Nije se, naime, uzelo u obzir kako parohije i župe ne pokrivaju isto područje pa su podaci o broju stanovnika na nekom području time postajali neupotrebljivi. Namjera Ivana Kukuljevića Sakcinskog nije bila da popravi statistiku, nego da dopuni opće podatke i tako dobije potpunu sliku tadašnje Banske Hrvatske i Vojne krajine čega također do tog vremena nije bilo.
Foto: Žarko Bašić/Pixsell
Kao primjer uzima župu Podlapaču (izvorno Podlapac) kojom osim istoimenog mjesta pripadaju i Breštane, Tolić, Jagodnje i Pišać koji ukupno broje 2397 stanovnika, 1720 katolika i 677 “gerčko-nesjedinjenog zakona”. No, za parohiju Podlapača (izvorno Podlapac ili Svračkovo selo) navodi se kako ona također obuhvaća mjesta Tolić i Pišać ali i Mekinjar, što je ukupno 2075 žitelja, 1659 “pravoslavni vostočni” i 316 katolika. Ovakvim previdom popis stanovništva nije mogao uspjeti.
Sadržaji zanimljiviji od brojki
Međutim, bilo je i drugih razloga za sumnju u vjerodostojnost brojčanih podataka. Sadržaj je tako puno zanimljiviji od brojki. Da je netko ranije pogledao u ove zapise, pronašao bi jedan koji se odnosi na župu Rajevo Selo. Ondje je ubilježeno kako “pokraj ovog mjesta teče Sava, izvori i utoci ne nalaze se nikakvi, nasipa radi, koji brani mjesto ovo burnog vremena od podvodnja”. Pa onda ako se pogleda što je zapisao paroh u Oroliku koji kaže kako je vodotok Sava nezdrav i da je uzrok visokoj smrtnosti puka. Znamo što se u ovom području dogodilo prije par godina.
Ima i nešto veselijih zapisa kada se o vodi radi, pa tako župnik u Maji kazuje kako u istoimenom potoku “ima mnogo u sebi sitne ribe koja, ako je pofrigana, more se sladko i u mrsne dane potrošiti”. Od posebne su vrijednosti zapisi o povijesnim spomenicima koji se danas koriste za točno utvrđivanje lokaliteta i njihovo istraživanje. U upitnicima se mogu pronaći zapisi o ranokršćanskom sarkofagu u Velikim Bastajima, gotičkoj crkvi svete Ane u Donjoj Vrijeski, poslije korištene i kao pravoslavni hram, a koji je ubrzo nakon ispunjavanja upitnika dao zaštititi sam Ivan Kukuljević Sakcinski. Pa su onda tu i Rokovačke zidine, frankopanski grad Sokolac kod Brinja te crkva Presvetog Trojstva, ali i Humak s ostacima crkve svete Apolonije te ruševine grada Vrlokupa.
Kulturna raznolikost
Nailazimo na temeljite zapise o Petrovaradinskoj tvrđavi, a čak i opis ratnog trofeja koji opisuje paroh Jovan Ostoič iz Donjeg Žirovca koji navodi kako se u crkvi nalazi vojna zastava s latinskim natpisom koju su hrabri vojnici Ostoići donijeli iz Sedmogodišnjeg rata i vojevanja protiv Prusije. U spomen su je svoje hrabrosti i vojevanja postavili u žirovačku crkvu. Ako se već nisu tražili službeni zapisi o nacionalnoj pripadnosti, pojedini su župnici i parosi tako nešto isticali kroz jezik. Poznato je kako je Šime Starčević, stric Ante Starčevića bio gorljivi zastupnik posebnosti hrvatskog jezika.
Za potrebe je Napoleonove vojske prethodnik hrvatskih preporoditelja napravio i prvu gramatiku na hrvatskom jeziku. Svoj ideal on ne ostavlja niti pri ispunjavanju upitnika. U to je doba Starčević župnik u Karlobagu pa tako stoji “Shime Starcsevics Zacs. Kan i Xupn”. Odnosno Šime Starčević, začasni kanonik i župnik. Njegovi su odgovori bez dijakritičkih znakova, već kako je uvijek u svojim djelima i zastupao. I sad, u rubriku štokavsko narječje zapisuje “csisto Hertvatski”, no redaktor mu to križa i ispravlja u ‘svi štokavci’. Upravo se na jeziku vidi kulturna raznolikost tadašnje Banske Hrvatske i Vojne krajine. Zanimljiv je zapis za župu Zemun koji je nepotpisan, pretpostavlja se kako je upitnik popunio Ilija Okrugić Srijemac.
Odjeća mladih djevojaka
– Srijemac je bio prvi Strossmayerov zaređenik, a kako je očito odlučio temeljito se pozabaviti upitnikom, ponestalo mu je prostora, pa je ispunio još jedan Dodatak.
Navodi nekoliko skupina, katolici Nijemci govore njemački, Srbi štokavski, kao i katolici u Surčinu, Grci govore novogrčki ili romeka, a onda, zanimljivo, židovi koji govore većinom njemački, samo neki od njih španjolski, riječ je dakle o Aškenazima. U Zemunu, navodi se, ima i “Cincarah – smjesa Rumunjah i izgrčenih Bugarah koj govore osobitim njekim jezikom, cincarski komu nema gramatike. Grci zovu Cincare Makedonovlahe”.
Doznajemo kako u Hrtkovcima u to vrijeme ima i “Albanesi, kojih ovdi ima, imadu opet svoj vlastiti jezik, i to, kako mi se scieni iz latinskog i talijanskog proizhodi”, navodi tamošnji župnik 1850. godine. Onda su tu i odgovori pravoslavnih paroha, u Negoslavcima žitelji govore “čisto-slaveno serbskim jezikom kao seno, seme, dete belo... a ne sino, sime, dite bilo...” ili u Tovarniku gdje se govori slavonski i slaveno-serbski, u Vukovaru pripadnici grčko-nesjedinjene parohije govore “srbski”.
No, tolerancija su i uvažavanje prisutni. Župnik Franjo Ranško iz Novigrada Podravskog navodi kako su se pravoslavni doselili “medju svoju ostalu slavjansku bratju, koju verozakon razdružiti nesme”. Što se pak škola tiče, može se dati ocjena kako je njihovo stanje jako loše, nakon rata 1848. i 1849. došlo je do prekida njihova rada. U Kaniškoj je Ivi tako otvorena krčma u prostorima škole, no to je manje zlo, čini se, od činjenice kako su učitelji slabo plaćeni.
Župnik Josip Ligatić iz Generalskog Stola bilježi kako bi se za plaću veću od sadašnje, vjerojatno, tjedne u iznosu od četiri do pet forinita “vrstan skolnik mogao naći”. Često se nalaze i zapisi prema kojima niti roditelji ne daju djeci u školu jer “treba marvu čuvati” ili se pak u naseljima stvara takva atmosfera.
Kada se radi o modi tog vremena, nalazimo i kritike. U upitniku za župu Gračac nalazimo kako se na odjeću mladih djevojaka i tek udanih žena prišivaju “zvoneći novci: taliri, cvancike, desetice, peturine, i grošići, a gdigodse vidi i koji cekin; pak i ovo nije dosta, nego rečeni sreberni novci znadu se dvostrukim od finoga srebra trakom okovati i pozlatiti, te na kappam cerljenim (koje i divojke nose) na haljinam, na perslucim i na vratu (kod ženskoga spola) nositi, na toliko dase jedna na udaji divojka, i od skoro udata mlada sva od vrata do pojasa u novce okuje, i ovo je porok kuće i naroda u ovoj deržavi”.
Nalaze se podatci i o književnom blagu. U Vrbovcu se nalazilo djelo engleskog filozofa Francisa Bacona Sermones Fideles iz 1654. U Komletincima se, recimo, nalazio Ritual rimski Bartola Kašića iz 1640. godine. Sam je Šime Starčević zabilježio kako u Karlobagu postoji “Rimski Ritual od godine 1614. u csistom jeziku Hervatskom Misal Rim: Glagolski od god. 1706. Evangelia i Epistole od god. 1739.” A onda i zapis iz Kravarskog gdje se nalazi Kačićev Razgovor ugodni naroda slovinskoga iz 1780. godine te Krčelićevo djelo ‘De regnis Dalmatiae, Croatiae, Sclavoniae notitiae praeliminares’. I parohije su čuvale vrijedna izdanja poput Trioda iz 1500. u Primišlju. Za kraj smo ostavili metropolu koja tada još nije niti blizu Zagreba 20. stoljeća. Četiri su župe: Nova Ves, Kaptol, Zapruđe, Gornji grad i Laška ulica. Prema zapisima ondašnjih župnika, Zagreb ima nešto manje od 17.000 stanovnika.
sta vi glumite ovde kad vrlo dobro znate da postoje dokumente sa Ellis Island di se svi Tesle izjasnjavaju kao hrvati?!