Da će jednog dana Faust Vrančić postati, između ostalog, uspješan jezikoslovac, političar, izumitelj i filozof, naziralo se već u njegovim ranim godinama. Prema sačuvanim podacima, može ga se, u formativnim godinama, opisati kao znatiželjnog dječaka te kasnije učenika i studenta koji je bio pod velikim utjecajem dviju očinskih figura: svog oca Mihovila i njegova brata Antuna. Obojica su za mladog Fausta imala velike planove, ali kako su preminuli kad je Faust imao tek nešto više od 20 godina, nisu stigli vidjeti da je Faust ne samo ostvario sva njihova očekivanja nego ih je dobrano i premašio.
Djeca su se, zbog školovanja, slala članovima obitelji
Posebno je važnu ulogu u razvoju Fausta Vrančića imao njegov stric Antun, državnik koji je imao neke od najvažnijih uloga na dvorovima habsburških careva. Osim što se bavio politikom i diplomacijom, Antun Vrančić bio je i pjesnik, prepisivač tekstova, biskup, a najzapamćeniji je po nizu pisama koje je razmjenjivao s nekima od najvećih europskih intelektualaca tog doba. Faust je rođen 1551. kad je njegov otac Mihovil već bio u 44. godini. Faust je početno obrazovanje dobio u rodnom Šibeniku kod kanonika Benedikta Zborovčića, vjerojatno do 1560. godine. Od najranijeg djetinjstva tako se može prepoznati utjecaj katoličkog svećenstva na obrazovanje i svjetonazore poznatog izumitelja.
Kad Faust nije imao ni deset godina, oko 1560. godine, otac Mihovil poslao ga je na školovanje u Ugarsku k bratu Antunu i to je bila prva velika prekretnica u Faustovu životu. Antun Vrančić (1504.-1573.) u tom je trenutku već imao 55 godina, a i on je sam prošao sličan obrazovni put jer je poznati hrvatski plemić Petar Berislavić preuzeo brigu o njegovu školovanju. Berislavić je bio ban Slavonije i biskup vesprimski, kamo je Antun i otišao na školovanje. Kasnije pak je brigu o njegovu obrazovanju preuzeo ujak Ivan Statilić. Sve to ukazuje na održavanje tadašnje prakse slanja djece k članovima šire obitelji gdje su im se pružale veće mogućnosti za bolji život. Faust Vrančić bio je samo još jedan dječak sa sličnim životnim putom, a u tom trenutku nitko nije ni mogao zamisliti da će njegov rad gotovo pola tisućljeća nakon toga biti poznatiji od ovih političkih velikaša.
Antun Vrančić imao je vrlo zanimljiv život te je mladom Faustu mogao biti pravi životni uzor. Studirao je u Padovi, Beču i Krakovu, dakle slično kao i Faust, u brojnim europskim metropolama, a s nepunih 26 godina već je postao osobni tajnik kralja Ivana Zapolje. Time je počeo veliku diplomatsku karijeru. Nakon smrti kralja, 1549. godine, gotovo dva desetljeća kasnije, Antun Vrančić došao je u službu Ferdinanda I. Habsburškog koji ga je poslao kao svojeg izaslanika u Tursku gdje je pregovarao sa sultanom Sulejmanom Veličanstvenim. Za svog boravka u Turskoj istraživao je rimske iskopine zajedno s nizozemskim diplomatom A. G. de Busbecqom te su pronašli poznatu kamenu ploču Monumentum Ancyranum na kojoj je popis djela i časti cara Augusta.
Na pragu 50. godine Antun Vrančić postao je 1553. pečuški biskup, a do te visoke časti dospio je uspješnim diplomatskim radom. Kad se 1557. vratio iz Turske, promaknut je za biskupa u Jegaru (mađarski Eger). Dvanaest godina kasnije dobio je titulu ostrogonskog nadbiskupa i primasa Ugarske, a tu je vrlo visoku funkciju zaslužio svojom diplomatskom aktivnošću nakon pada Sigeta 1566. godine. Svoje penjanje u hijerarhiji političke i vjerske administracije Habsburškog Carstva završio je titulom kraljeva namjesnika Ugarske što je postao 1572., godinu dana prije svoje smrti. Koliko je Antun Vrančić bio utjecajan na habsburškom dvoru, svjedoči i to da je okrunio cara Rudolfa II. kao kralja Hrvatske i Ugarske 1572. godine. Sljedeće godine, prema nekim indicijama, imenovan je kardinalom, a nedugo zatim, 15. lipnja, je i umro. Tada je Faust imao tek 22 godine.
– Antun Vrančić neosporno je najzaslužnija osoba za izvrsno školovanje i odgoj Fausta Vrančića. U vrijeme Faustova djetinjstva i mladosti bio je diplomat i visoki crkveni dostojanstvenik, a postigao je najviše što se uopće moglo postići u hijerarhiji kraljevstva, što je za pripadnika gradskog plemstva šibenske komune pod mletačkom vlašću bilo teško zamislivo. U Vatikanu je uživao takav ugled da ga je pred sam kraj života papa Grgur XIII. planirao imenovati kardinalom priznajući mu velike zasluge za kršćanski svijet izložen Osmanlijama – objašnjava Marijana Borić iz Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti koju stručna javnost prepoznaje kao jednu od najvećih stručnjakinja za lik i djelo Fausta Vrančića.
– Kada je Antun Vrančić postao glava obitelji, nastavio je obiteljsku tradiciju uzajamnog pomaganja te je skrbio za školovanje nekolicine štićenika iz obiteljskog kruga. Među njima isticao se upravo Faust, sin njegova mlađeg brata Mihovila, u čiji je odgoj i obrazovanje uložio najviše ljubavi i truda. Prema sačuvanoj prepisci između Mihovila i Antuna Vrančića vidljivo je da su braća cijeloga života bila vrlo povezana i privržena, a Fausta su podizali kao zajedničkog sina – objašnjava Borić te nastavlja da su Faust i Antun imali mnoge zajedničke sklonosti.
– Važno je istaknuti da je nećak od strica usvojio veliko poštovanje prema vlastitim korijenima i tradiciji predaka. Stric je zdušno podržavao i zagovara svog nećaka Fausta kod bliskih mu velikaša nastojeći mu vlastitim ugledom omogućiti i početne impulse u karijeri, te osigurati ugled u plemićkim krugovima – smatra Borić.
“Dijete živa duha, lijepo...”
O Antunu Vrančiću se danas najviše zna, kao što je ranije spomenuto, iz pisama koje je razmjenjivao s pojedincima s kojima je dijelio sasvim različite veze, od obiteljskih i prijateljskih do intelektualnih i poslovnih. Vjerojatno najpoznatiji intelektualac tog doba s kojim je Antun Vrančić razmjenjivao mišljenja i ideje bio je Erazmo Roterdamski, nizozemski filozof.
Zanimljiva su i pisma koja je Faustov otac Mihovil slao bratu Antunu s molbom da nadarenog dječaka uzme k sebi na školovanje u Ugarsku. Isticao je za Fausta da je “dijete živa duha, lijepe i uistinu plemenite vanjštine; nije nerazuman ni djetinjasto zaigran, čini se da ima izgleda za značajniju budućnost” te bi bilo dobro da ode k stricu u Ugarsku da “ne bi ovdje od djetinjstva upijao ove divljačke običaje, nego da od malih nogu dobiva čistiju poduku i uči jezike”.
No za potrebe ovog članka posebno je važan korespondencija između Antuna i Fausta u kojoj saznajemo više o njihovu odnosu, ali i o samom Faustu Vrančiću. Ostao je sačuvan tek dio pisama koje je Antun poslao svom nećaku te onih koja je primio od njega. Iz pisama se može iščitati da je Faust kao mladić bio prilično – uobičajeno nemirna duha. Stric, koji mu je i slao financijsku pomoć tijekom studija u Padovi, morao ga je ukoriti da previše troši te da se fokusirati na obrazovanje. Neizostavna je tema korespondencije Fausta i Antuna bilo školovanje i mladićev odgoj, a stric je nećaka znao i pohvaliti zbog napretka na nekom području.
Filologinja Diana Sorić sa Sveučilišta u Zadru u svom je znanstvenom radu o korespondenciji Antuna Vrančića posebno istaknula Antunovo pismo nećaku od 1. lipnja 1569. kada je Faust imao 18 godina. Mladić je tad bio, zaključuje Sorić, hirovit. No to je sasvim očekivano za nekog u njegovoj dobi.
“Faust je, po svemu sudeći, izrazio želju za glazbenim obrazovanjem, na što mu je Vrančić dobronamjerno i odrešito prigovorio podsjećajući ga zbog čega je otišao u Padovu i upozoravajući ga da pripazi kako ga ne bi kod kuće dočekao poznati prigovor ‘Skit u Padovu, Skit iz Padove’”, piše Sorić u radu koji je objavljen 2014. Ona je i doktorirala na temi obiteljske korespondencije Antuna Vrančića.
Antun Vrančić na svog je nećaka imao utjecaj kao možda nitko drugi u njegovu životu te je upitno bi li bez njega Hrvatska i svijet vidjeli sve uspjehe koje je Faust Vrančić ostvario.
Osim toga, nekad jednog od najmoćnijih ljudi najvećeg europskog carstva, Antuna Vrančića u Šibeniku neki još pamte po onomu što je ostvario. Tako je Večernjakov novinar Srđan Hebar prije pet godina napravio reportažu iz šibenske Ulice fra Nikole Ružića, duge tek stotinu metara. U njoj je konoba Dalmatino, i to na mjestu gdje je nekada živio Antun Vrančić.
– U kuhinji naše konobe, koja je tad bila njegov vrt, ispod smokve je pisao mirovne ugovore sa Sulejmanom Veličanstvenim. Eto tu, dva metra od vas – govorio je ponosni vlasnik konobe.
>> Pogledajte video: Ruđer Bošković - Svećenik koji je postao svjetski poznat znanstvenik