– Mi uopće nismo znali što je Noć vještica. Ovo što je sada moderno došlo nam je iz SAD-a. Uvijek smo gledali samo u dobre i zle duhove, u Boga i u Sotonu. Vjerujemo u štrige i štrigune, ali to su živa bića. Ne vjerujemo da oni dolaze s drugog svijeta, to su osobe koje žive među nama, imaju zlo u sebi, opsjednute su zlom i mogu drugima nanijeti zlo. Obično smo govorili da takva osoba ima zle oči. Za razliku od štriga i štriguna, vukodlak je nadnaravno biće. Duh nekog zločestog čovjeka koji se pretvorio u vukodlaka – objašnjava Gordana Rančić, 71–godišnja Brbinjka, pučka pjesnikinja i kroničarka svoga maloga mjesta na Dugom otoku, koja se i danas živo sjeća događaja iz 1952. godine, kada je jedan mladić u Brbinju stradao u susretu s "plamenim čovikom".
Je li bila riječ o štrigunu ili vukodlaku, gospođa Rančić ne zna. Ali kaže da to nikada neće zaboraviti, na svoje je oči gledala prestravljenog mladića koji je vikao da je izgorio i kojemu su njezini roditelji pomogli da se vrati kući, a on se nikad od toga nije oporavio. Doživio je "slom živaca, napustio otok i nikad se nije vratio". Navodno ga je, kaže, jedan mornar poslije dosta godina vidio u Marseilleu. Njegova obitelj nikad nije doznala što se s njim dogodilo.
Vjerovanje u štrige i štrigune u Brbinju staro je koliko i život na Dugom otoku. Iako je posljednja žena za koju se vjerovalo da je štriga u Brbinju umrla prije dvije godine, vjerovanje u "zle čine" u tome malom otočnom mjestu živo je i danas. U zadarskom arhipelagu štrige su "živjele" na svim otocima, a u zaleđu Zadra "suživot" sa štrigama sveprisutan je do danas, osobito na području Bukovice i Vrčeva u Ravnim kotarima.
– Otkad znam za sebe, slušala sam priče o tome kako su zli duhovi svuda oko nas. Iako su se svećenici borili protiv toga, tradicija se prenosila iz generacije u generaciju. Danas sve manje, osobito među mlađima, ali njih u Brbinju ionako više nema. Ja sam među najmlađima. Mi smo uvijek bili veliki vjernici, a ipak smo stoljećima ustrajali na praznovjerju – pripovijeda gospođa Rančić.
Glavica luka u hlačama
U strahu od štriga, žene su nastojale ukućane, a posebno djecu, koja su bila na udaru štriga, zaštititi na različite načine. Noću bi muške hlače, jer ih se vještica bojala, objesile na kvaku s unutarnje strane. Vjerovalo se da se vještica noću pretvara u leptira i kroz ključanicu ulazi u kuće. Osim toga, djeca su uvijek morala u džepu nositi češnjak, ponegdje su ih odijevali u fratarsku odjeću da ih štiti od uroka.
– Moja susjeda vjerovala je da će joj štriga začarati muža pa mu je u hlače stavljala glavicu luka. A ribari i danas, kada ih neka žena pita kamo gredu na ribanje, brzo stave ruku u džep i pokažu štrigi roge – kaže gospođa Gordana koja je i sama, kad je bila djevojčica, na otoku Ižu doživjela sumnjičavost ribara. Provjeravali su kakve ima oči. Na sreću, kaže, njezine su oči tamne, što je njima bio znak da je sve u redu.
– Plave oči u žena gotovo su bile siguran znak da nešto nije u redu, a ako je još k tome bila "stara divojka", u selu je odmah bila obilježena kao štriga. Druge su je žene izopćile, muškarci izbjegavali, a djeca se nipošto nisu smjela zateći u njezinoj blizini. Muškarci se i danas boje štriga, klone se određenih mjesta, kuća, osoba za koje se generacijama sumnjalo da bacaju čare.
Vjerovanjem u štrige i štrigune na Dugom otoku, ali i na cijelom zadarskom području, u svom znanstvenom radu često se bavila etnologinja Jasenka Lulić iz Zadra. Kao konstantu vjerovanja, na temelju kojeg su nastale brojne priče i legende, ističe upravo paradoks o vjeri i praznovjerju.
Štriga zlo čini očima
– Kada govorimo o vjerovanju u vještice, moramo uzeti u obzir i činjenicu da je kršćanstvo na ovim prostorima bilo nametnuto. Ljudi su mu služili, ali svojih starih običaja i tradicije nisu se odrekli, ono je bilo je življe od svih utjecaja Crkve. Kada sam razgovarala s ljudima o štrigama, znali su reći da ih danas više nema, čime su zapravo potvrđivali da vjeruju u njihovo postojanje. Iako je to čudno, jer u 21. smo stoljeću – zaključuje etnologinja Lulić.
Štriga ili štrigun je osoba koja ima natprirodnu moć da čini zlo čovjeku i životinjama, najčešće domaćim. Čovjek se pod utjecajem štrige najčešće razboli, dogodi mu se neka nesreća, umre, stoci nestane mlijeko... Štriga zlo čini očima, nekim postupcima imitativne magije od kojeg čovjek obično postane šepav. Iako čini zlo, štriga ne treba po naravi biti zla žena, nego osoba koja u sebi ima neku natprirodnu moć neovisnu o njezinoj osobnosti. Štriga je prisutnija od štriguna, a postoji i razlika u njihovu djelovanju s obzirom na različitost spola. Tako, primjerice, štrigun brani selo od drugog štriguna koji dolazi iz Italije i selu želi nanijeti neko zlo. Ta se priča najčešće odnosi na sela Brbinj i Žman na Dugom otoku. I inače je prisutno vjerovanje da su štrige često dolazile preko mora, iz drugih krajeva, čak i iz Afrike. U Luci na Dugom otoku, primjerice, pričalo kako su štrige dolazile brodom iz Italije. Blizu Luke brod bi se pretvorio u ljusku jajeta, a vesla u ptičje perje, a zabilježene su i predaje kako se štrige voze u ljusci jajeta. Ili, prema vjerovanju u Velom Ižu, štrige su se vozile "u kori od jaja a šibicamin su veslale i to una vogada čento milja".
– Govorimo li o posebnu danu kada su se štrige slavile ili spominjale više nego inače, onda je to noć uoči Sv. Jurja, kada su se štrige okupljale na brdu Vrčevu i odatle odlazile prema Kninu, pod jedan stari orah, a djevojke se valjale po mravinjaku "kako bi bile svima mile i drage". Noć vještica koju danas slavimo uoči blagdana Svih svetih u potpunoj je opreci s tim blagdanom – drži etnologinja Lulić.
Spas u paunovu perju
Utjecaju zla posebno su bile izložene djevojke pred udaju. U zadarskom zaleđu djevojke su na kapu ili maramu stavljale paunovo perje da ih štiti od zlih pogleda, a trudnice su za pojasom nosile kruh. Sve situacije u kojima se mijenjao status, brak, rođenje, smrt, bilo je izloženo nadnaravnim utjecajima. U Bukovici su udane žene nosile pojas ukrašen kauri pužićima, koji su imali oblik ženskog spolnog organa, da ih štiti od neplodnosti. Tamo je do prije nekoliko godina živio čovjek koji je skidao uroke. Zvali su ga Đuro, a posjećivali su ga ljudi iz cijele Dalmacije. On je, tako kaže priča, dobio taj dar tako što je čuvao stoku na Velebitu i zaspao je na vilinu guvnu. Nije ga bilo 18 dana i kad se vratio, pričao je da se probudio okružen vilama koje su ga 18 dana vodile po Velebitu i upoznavale ga s travama da bi mogao liječiti ljude, ali rekle su mu da za to nikad ne smije uzeti novac.