Stručnjaci: Djetetu koje preživi abortus to ne treba govoriti!

– Ne osuđujem žene koje ne žele roditi dijete jer misle da nemaju uvjeta za njega, nezaposlene su, nisu u stabilnoj vezi, nemaju potporu obitelji... Razumijem ih. Razumijem majku koja tuži bolnicu zbog neuspjelog abortusa.

Potpora jedne mame
Moje dijete preživjelo je pobačaj u šestom tjednu trudnoće i kada sam u 20. tjednu otkrila da sam trudna, taj osjećaj da mi je dijete preživjelo abortus bio je odličan. Nisam više osjećala grižnju savjesti, nego samo strah hoće li s djetetom biti sve u redu, baš kao i ova majka o kojoj ste pisali – priča je jedne mlade žene, majke dječačića (4) koji je rođen s oštećenjem mozga.

No, kako kaže, zahvaljujući jednome neuropedijatru iz bolnice u Klaićevoj, koji je oštećenje uočio 20 dana nakon porođaja, i ranoj intervenciji, dijete je danas dobro. Premda su okolnosti njihovih životnih priča različite – jer ona nije tražila ponovni pobačaj nakon što je doznala da prvi, koji su joj sugerirali liječnici iz medicinskih razloga, nije uspio – imala je samo potrebu nazvati i reći da razumije ženu o kojoj pišemo.

No, razumije li i javnost ženu (39), danas majku 12-godišnjaka, koja nakon neuspjelog abortusa tuži bolnicu? Sudeći prema komentarima na forumima, čini se, baš i ne. Imaju li o njezinu slučaju etičke i druge dvojbe stručnjaci različitih profila?

– Ne bih se usudio davati moralni pravorijek u ovom slučaju. Nisam o njemu dovoljno razmišljao da bih ga komentirao – kratko je prosudio prof. Ivo Banac.

Moguća trauma
Voditelj Psihotraume u Klaićevoj bolnici dr. Nenad Jakušić te ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece Gordana Buljan-Flander suglasni su da djetetu koje je preživjelo abortus to ne treba reći.

– S aspekta dobrobiti djeteta ne vidim nijedan razlog zašto bi se djetetu to ikad reklo jer bi se kod njega, logično je pretpostaviti, stvorio osjećaj neželjenosti. Takvu informaciju djetetu treba reći samo ako postoji opasnost da mu je netko iz okoline neprijateljski baci u lice.

U jednom je slučaju majka, koja se rastajala od oca, pred djetetom rekla da je otac htio da ga ona pobaci i to dijete otad ne želi kontaktirati s ocem. Potrebe djeteta iznad su potreba roditelja i dijete ne treba opterećivati traumatskim događajima, čak i ako bi se majka osjećala bolje kad bi rekla istinu – kaže psihologinja G. B. Flander. U slučaju majke iz naše priče nikako ne bi zauzela poziciju suca, pa ističe da je njezina odluka stvar izbora.

Stav je bivšeg čelnika HHO-a Žarka Puhovskog nedvosmislen.

– Majci koja nije željela dijete mora biti nadoknađena šteta jer nije uspjela intervencija – abortus na koji je imala pravo i kojeg se bolnica prihvatila, ali ga je pogrešno provela. Da nije u trenutku traženja abortusa željela dijete, jasno je pokazala, o važno je reći da je na kraju prihvatila trudnoću i dijete – činjenicu koja se dogodila mimo njezine volje. To što je prihvatila obvezu brinuti se za dijete služi joj na čast jer ga je mogla nakon porođaja dati na posvajanje, ostaviti, ali nije. Smatram da je na kraju zauzela moralan stav. Nedvojbeno ima pravo dobiti odštetu – kaže Puhovski.

Treba joj stručna pomoć
Ne dvojeći da je zahtjev za odštetu, gledajući formalno-građanski, u redu, psihijatar Vladimir Gruden pita se načelno imamo li pravo radi istjerivanja pravde ugroziti nečiji život.

– Ako je neko dijete živjelo u sretnoj obitelji i ako se jednog dana dozna da je plod preljuba ili je zamijenjeno u rodilištu, imamo li mu pravo upropastiti život i reći mu to? Mislim da ne. Dijete koje je preživjelo abortus može tumačiti da je njegova majka tužila bolnicu zato što ga nije uspjela abortirati – kaže dr. Gruden te dodaje da je vrlo važno i da se pomogne majci psihološki, stručno ili religiozno kako bi se nosila s postojećom situacijom.

No, dječji psihijatar dvojbu o tužbi tumači na sljedeći način: – Bolnica je pogriješila, pa ja hoću novac ne zato što mrzim dijete i ne volim ga, nego zato što želim omogućiti sebi i djetetu bolji život. Zalaže se za to da društvo treba pomoći majci jer tako pomaže i njezinu djetetu.