Strukovne škole i dalje obrazuju za čekanje posla

Plesač suvremenog plesa – pripremno obrazovanje, vodoinstalater JMO, stolar JMO, krovopokrivač JMO, tesar JMO, zidar JMO, poljoprivredni gospodarstvenik, monter suhe gradnje, neki su od srednjoškolskih programa strukovnih škola koji su zastarjeli, više nikoga ne zanimaju i gotovo nikome ne trebaju. Ovog ljeta iz srednjih strukovnih škola nestala su 154 različita programa koje je pregazilo vrijeme i koji učenike nisu pripremali za posao, nego za čekanje posla. Osim tih ukinutih programa, brojni su oni koje učenici ne žele, a koji još opstaju jer su tržištu, poput, primjerice, dimnjačara, još uvijek potrebni. Zbog toga lokalne zajednice, gradovi ili županije te Ministarstvo obrta i malog poduzetništva stipendiraju školovanje za dimnjačara i druga deficitarna, a još potrebna zanimanja. No unatoč tome klupe u mnogim strukovnim školama ostaju prazne. Osnovni razlog tome, prema mišljenju upućenih, zastarjeli su programi, neodgovarajuće educirani nastavnici, dosadan način poučavanja, manjak praktičnog rada i nedostatak modernih tehnologija u školama.

U promjene brzo

– Naš obrazovni sustav ne valja, a kao da ga nitko ne želi promijeniti. Imamo srednje škole koje nikome ne trebaju, za razliku, recimo, od nizozemskih koje su svima od koristi, učenicima i društvu, naše su svima teret. I zato ih hitno treba mijenjati – kategorički kaže Vlado Prskalo, dugogodišnji ravnatelj slavonskobrodske Srednje škole Matije Antuna Reljkovića. Njegova škola jedna je od najboljih hrvatskih strukovnih škola, a postigli su to modernizacijom programa, opremanjem i nabavom novih tehnologija.

– Sve što smo mogli promijeniti mijenjali smo, razgovarali smo s tvrtkama koje zapošljavaju naše učenike i prilagođavali se njihovim potrebama. Sustav obrazovanja mora se mijenjati, ali nam gospodarstvenici moraju reći što im treba. Gospodarstvo mora reći što želi u nekom obrazovnom programu, od jezika, matematike pa do struke – kaže Prskalo naglašavajući da im je cilj da se nakon završene škole učenici sa stečenim znanjem i vještinama imaju gdje zaposliti. Prema njegovu mišljenju, velik su problem i neodgovarajuće educirani nastavnici.

– U većini škola više nemate nastavnika koji znaju struku. U Nizozemskoj za rad u tehničkoj školi morate dobiti preporuku ceha da ste stručnjak koji može raditi s djecom, a kod nas je obrnuto pa, uglavnom, oni koji se nigdje nisu mogli zaposliti dolaze u škole. Tehnologije koje se koriste u našim školama u razvijenim zemljama ne koriste se 20 godina. I fakulteti se moraju modernizirati, moraju pratiti tehnološki razvoj i uskladiti se s razvijenim svijetom – kaže Prskalo.

Ističe da se u promjene mora ići brzo te postaviti ciljeve i definirati zanimanja, kao što su učinile neke druge zemlje, primjerice Austrija, koje će država poticati stipendijama.

– Škole se od suvišnih i nepotrebnih moraju brzo transformirati u željene. Netko mora reći kome neka škola treba, a ne da bude samo hir neke političke opcije pa da se onda ustanovi kako za nju nema ni novca ni kadrova. A kvalitetni nastavnici su ključ. Ako nemate novca za njihovu edukaciju, kvaliteta škole pada, djeca su zakinuta – zaključuje Prskalo. U okviru reforme obrazovanja koja je krenula promjene u strukovnim školama će ipak ići sporije nego u drugim segmentima obrazovanja.

Bez europskog novca

Jedan od razloga je i nedostatak novca koji dodatno otežava činjenica da za strukovne škole nisu povučeni novci iz europskih fondova. No, kad promjene krenu, prema riječima voditelja reforme prof. Nevena Budaka, ukinut će se niz zastarjelih programa iz kojih učenici ne izlaze sa znanjem i vještinama koje su danas potrebne. Također, smanjit će se broj škola koje obrazuju za ista zanimanja, formirat će se strukovni centri za različita područja, primjerice elektrotehnike, u kojima će se nakon završenog drugog razreda učenici moći uže specijalizirati.

U planu je opremanje škola svim potrebnim strojevima i uređajima na kojima učenici mogu obaviti praksu, povećanje praktičnog u odnosu na teorijski dio nastave te edukacija nastavnika.

– U Njemačkoj se praksa obavlja u tvrtkama čija je branša povezana sa školom koju učenik pohađa. Ovisno o školi praksa se obavlja 3-4 dana u tjednu, praksa ulazi u staž, a nakon završetka školovanja učenik se u toj tvrtki može zaposliti. U tvrtki učenik ima mentora koji ga prati i odgovoran je za njega. Na praksi učenik svakih šest mjeseci ide na drugo radno mjesto dok ne prođe sve procese i odjele – kaže Saša Matijaš, vlasnik tvrtke Textum Gmbh iz Njemačke, koji i sam provodi takvu praksu.  

>>   Otvorena vrata Europskog socijalnog fonda