Stvaranje europskog identiteta i njegov odnos prema nacionalnom

Dugi se niz godina razvoj europskih integracija poistovjećivao s projektom političke elite i nastajanje Europe unije u velikoj se mjeri odvijalo mimo prosječnog Europljanina koji nije pokazivao posebno zanimanje za promjene koje je taj proces unosio u njegovu svakodnevicu.

No, već su krajem osamdesetih godina promicatelji europske ideje počeli zagovarati razvijanje europske svijesti o zajedništvu i stvaranje europskog identiteta, kako bi se EU jednog dana razvila u političku uniju koja bi imala podršku svojih građana, a time i legitimitet. Isticanje zajedničkog europskog političkog, pravnog i kulturnog nasljeđa, ukorijenjenog u rimskom dobu i humanizmu, osmišljavanje eurosimbola (zastava, himna, putovnica, Europski dan), uvođenje izravnih izbora za Europski parlament, razvijanje prekograničnih obrazovnih programa suradnje, zajedničke europske institucije, usklađivanje pravnih sustava država, uvođenje europskog državljanstva, stvaranje jedinstvenog europskog tržišta i korištenje zajedničke valute – svi su ti koraci trebali s vremenom ojačati osjećaj pripadnosti Europi.

Unatoč svemu istraživanja javnog mijenja pokazuju da se prosječni građanin EU i danas lakše identificira sa svojom državom (91%) nego s EU (49%) (Eurobarometar, svibanj 2008.). Manjak povezanosti i interesa za EU odražava se i na nizak odaziv na izborima za Europski parlament (2004. godine: 45.6%). Istovremeno, kod mnogih će prevladati "europejstvo“ u situacijama u kojima su suočeni s "vanjskim svijetom“ (putovanja na druge kontinente), s prijetnjom (rat ili ekološka kriza) ili s pitanjima za koje će saveznike potražiti i dalje od svojih sudržavljana (moguće članstvo Turske u EU, migranti). To dokazuje da je čovjekov identitet višeslojan i dinamičan i da specifične okolnosti diktiraju koji će identitet u određenom trenutku "isplivati na površinu“.

Sjetimo se, uostalom, da nacionalne države postoje tek od 19. stoljeća i da je koncept, primjerice, britanskog identiteta, koji danas nitko ne dovodi  pitanje, do tog vremena mogao zvučati jednako "umjetno“ kao možda danas europski identitet. Osjećaj europejstva kod građana mogao bi s vremenom ojačati, ne toliko kroz rad zajedničkih europskih institucija, koliko kao posljedica intenzivnih prekograničnih razmjena i suradnje, djelovanja civilnog društva i posebno interakcije mlađih generacija koje odrastaju u sve "europskijem“ okruženju.

Bojazan da bi europski identitet mogao ugroziti nacionalni nerealan je jer mu nedostaju duboko ukorijenjena sjećanja, tradicije, jezik koji u ljudima stvaraju osjećaj pripadnosti kako to čini nacionalni identitet. EU, uostalom, to i prepoznaje pa se u skladu sa svojim motom "jedinstvo u različitosti“, koji se neprestano obogaćuje pridruživanjem novih članica, obavezao na očuvanje i poštivanje nacionalnih identiteta svojih članica. Europski se pak identitet gradi oko zajedničkih vrijednosti, poput demokracije, vladavine prave i temeljnih ljudskih prava pojedinca i zahvaljujući tome snažan je instrument u borbi protiv sve zamjetnijeg porasta nacionalizma i euroskepticizma.

Unatoč jačanju globalizacije trend nastajanja novih suverenih država dokazuje da narodi teže državotvornosti i da država i nacionalni identiteti opstaju. No, nacionalni identiteti nemaju potpun smisao ako im oduzmemo njihovo mjesto u zajedničkoj europskoj povijesti, ali i budućnosti. Nacionalni i europski identitet nisu međusobno isključivi – oni se nadopunjuju i u tom suživotu pronalaze svoje prirodno mjesto u svakom Europljaninu.