Stvarna je moć partijskih šefova u partijskom vlasništvu

Teško je ovih dana shvatiti što hrvatska politika misli napraviti s tzv. državnim vlasništvom. Različite vijesti stižu jedna drugu stvarajući totalnu konfuziju. Ujutro bi prodavali preostale državne udjele u do jučer „strateškim“ kompanijama, popodne bi zbog smanjenja javnog duga privatizirali čak i „najstrateškije“ autoceste, a već navečer bi, upravo suprotno, povećali taj javni dug zbog tobože privremene renacionalizacije Ine. Nekima se pri tome čini zanimljivim da podržavljenje zastupaju članovi stranke koja je nominalno liberalna, a prodaju strateških kompanija članovi stranke koja je nominalno socijaldemokratska. Oporbene stranke jednako tako ne znaju što bi i kako s tim prokletim privatnim vlasništvom, izvan suženog okvira koji nazivaju „malo i srednje poduzetništvo“. Tko li ga samo izmisli...

Istovremeno imamo brojne inicijative, s najrazličitijih dijelova društvenog spektra, da se i u izborima za Sabor omogući tzv. preferencijalno glasovanje. Čini se kako je to jedno od rijetkih područja gdje postoji dosta širok društveni konsenzus. Konsenzus o potrebi smanjivanja moći partijskih šefova pri definiranju izbornih lista.

Sramotna promjena Ustava

Stvarna pak moć partijskih šefova počiva na partijskom vlasništvu. Partijsko vlasništvo definiramo kao sve ono čime upravlja, izravno ili neizravno, državna vlast. Nekad se to nazivalo „društvenim vlasništvom“, danas se naziva državnim ili nacionalnim. Kako god ga nazivali, tko god kao vlasnik formalno bio upisan u službenim knjigama, radi se o jednom i samo jednom vlasništvu – partijskom. I zato se toliko njih bavi politikom unutar stranaka. Zbog de facto partijskog vlasništva nad stotinama tvrtki i ustanova, formalno u državnom (su)vlasništvu. Za obranu koncepta partijskog vlasništva spremni su na konsenzus i najljući politički protivnici. Sjetite se samo konsenzusa HDZ-a i SDP-a o sramotnoj promjeni Ustava kako bi se eliminirala zastara u tzv. pretvorbeno - privatizacijskom kriminalu. I jedni i drugi su dobro znali da se time štiti partijsko vlasništvo i da raste strah privatnika od naknadne reakcije partije na vlasti, kako god se partija zvala. Koliko je to pogubno za same temelje ekonomskog sustava, malo koga je briga. A silno je pogubno. Zbog partijskog vlasništva ne izlazimo iz krize, i nećemo sve dok ga i stvarno ne ukinemo. Nikakvi makroekonomski trikovi, nikakvi grandiozni projekti, nikakve egzibicije s porezima, nikakvi EU fondovi ne mogu nas izvući iz krize dok god se ne riješimo partijskog vlasništva kao stvarno funkcionirajućeg sustava.

U tom sustavu, kakav egzistira u svakodnevnoj praksi, čovjek se ne može načuditi broju apsurdnih rješenja ili čak i ludosti koje iz njega proizlaze. Uspoređuju se plaće menadžera u državnim tvrtkama s plaćama državnih dužnosnika. Ali se ne mjere rezultati ni jednih ni drugih. Uspoređuju im se službeni automobili. Ali se ne zna po kojim pokazateljima poslovanja bi se razlikovalo uspješne od neuspješnih. Smijeni se bez ikakva razloga upravu koja je po međunarodnim egzaktnim pokazateljima unaprijedila poslovanje, i dovode upravu koja drugdje ne može naći posla. Zna se međutim koja državna kompanija pripada kojem koalicijskom partneru. U tzv. nadzornom odboru sjede ponekad ljudi iz samo jedne stranke pokazujući time zorno, kao stvarni nadzornici, da se radi o partijskom vlasništvu. I zato treba ne samo stvari nazivati pravim imenom već i ustati protiv takvih pogubnih rješenja. Nije dovoljno reći kako „ne postoji politička volja za nužne reforme“. I početi prebirati po cijelom političkom spektru ne bi li pronašli „nešto treće“. Trećega nema. Ni drugoga. Ima samo jedno – partije koje se razlikuju samo po znakovlju, a zajednička briga im je očuvati partijsko vlasništvo. Nad svima nama i nad našom budućnošću. To što je šahovnica zamijenila petokraku je nužni, ali ni izdaleka dovoljan uvjet napretka. Potrebno je puno više.

Zbog svega toga me živo zanima što o partijskom vlasništvu misle kandidati za visoke političke funkcije. Ali konkretno! Pogotovo kandidati za funkcije u izvršnoj vlasti. Zanima me kako misle dokinuti partijsko vlasništvo. Kako misle privatizirati sve ono što je privatno u Americi. Kako misle i po kojim rezultatima i kriterijima mjeriti uspješnost uprave HEP-a, koliko će ih platiti, po kojoj formuli. I kada će ga privatizirati.

>>Kao i u nogometu: Čudotvorci gube od uređenog sustava

>>Barem poslušajmo Tony Barbera. On je, nažalost – u pravu