Hrvatski BDP, pokazatelj ukupne potrošnje i investicija u zemlji, nakon šest godina recesije ponovno snažno raste. Porastao je u cijeloj prošloj godini, a i u prvom kvartalu ove godine, u odnosu na prvi kvartal prethodne, realno za 2,7 posto. HNB izvješćuje i o porastu poslovnog i potrošačkog optimizma u zemlji, i to u svim glavnim privrednim sektorima: građevinarstvu, industriji i trgovini. Raste i samopouzdanje potrošača. I premda u Hrvatskoj ne postoji institucija koja bi „službeno“ označavala početak i kraj recesije, i laiku je jasno da je razdoblju pada hrvatskog BDP-a, započetom u drugoj polovici 2008., napokon došao kraj. Vrijeme je, dakle, da se rezimira trošak krize. Koliko nam je poznato, prvi je to u ožujku ove godine, na okruglom stolu o drugom mirovinskom stupu, koji su u Saboru organizirali zastupnici Stranke laburista, napravio profesor sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta Vladimir Čavrak. I odmah je to zazvučalo šokantno. Da je hrvatski domaći bruto proizvod od 2008. do početka 2016. ostao navlas isti, ali da se nije ni smanjio, potrošnja bi u Hrvatskoj u tim godinama bila veća gotovo 120 milijardi kuna. To je izgubljeni novac koji zemlja nije imala, ali ga je mogla imati, pa se u ekonomiji naziva „oportunitetnim“ troškom, odnosno troškom zbog propuštenog ili izmaklog prihoda. No, da je Hrvatska od 2008. do 2015. rasla nekom „normalnom“ stopom od dva posto, imala bi na raspolaganju čak 322 milijarde kuna više, rekao je profesor Čavrak u Saboru. Nakon tog zaprepašćujućeg podatka zamolili smo profesora Čavraka da ekskluzivno za Večernji list izračuna koliki će biti oportunitetni trošak hrvatske krize do trenutka kada će se hrvatski BDP vratiti na razinu iz 2008. Također, koliko bi do tada Hrvatska imala više novca da je rasla „normalnom“ stopom od dva posto, ili čak ovom brzinom od 2,7 posto.
Nažalost, to nije kraj
Tih 2,7 posto danas se čini jako velikim i trajno teško održivim, ali ne treba zaboraviti da je Hrvatska u godinama do Velike recesije realno rasla po stopama između četiri i šest posto na godinu. Ako su prve Čavrakove procjene iz ožujka bile šokantne, ove najnovije, pripremljene za Večernji list, ostavljaju promatrača bez riječi. Prema posljednjoj izmjerenoj brzini rasta, hrvatski će se BDP vratiti na pretkrizni BDP (izražen u aktualnim tržišnim cijenama) od 347,68 milijardi kuna negdje tijekom sljedeće, 2017. Državni zavod za statistiku izvješćuje o BDP-u po tržišnim cijenama, zatim korigiranom za sezonske promjene, potom o realnom rastu, pa u protuvrijednosti dolara ili eura... Sve smo to u ovom slučaju načas zanemarili, premda bi moglo jako utjecati na dobiveni rezultat. A on glasi... Da je u deset godina, 2008.-2017., hrvatski BDP „rastao“ po stopi od nula posto, nacija bi raspolagala sa 119 milijardi kuna više. Da je hrvatski BDP u tih deset godina rastao prosječno po dva posto godišnje, zemlja bi imala 449,3 milijarde kuna više, izračunao je Čavrak za Večernji list. A da je Hrvatska svih tih deset godina prosječno rasla istom brzinom kao i u prvom kvartalu ove godine (realno 2,7 posto), imala bi na raspolaganju nevjerojatnih 573,5 milijardi kuna više! To je kao 1,7 godišnjih bruto domaćih proizvoda iz 2008. i za taj se iznos može reći da je stvarni trošak hrvatske Velike recesije: 573 milijarde i 500 milijuna kuna!
Nažalost, tu cijeni krize nije kraj. Hrvatskoj će trebati još nekoliko godina nakon 2017. da se vrati na putanju rasta BDP-a na kojoj bi bila da je rasla po stopama od dva ili više posto. Tako će joj oportunitetni trošak Velike recesije iz 2008. i europske državne dužničke krize iz 2011. gotovo sigurno premašiti dva cijela godišnja BDP-a ili oko 700 milijardi kuna. Naravno, ako se uopće u dogledno vrijeme uspije vratiti na te „vektore“ rasta! Profesor Željko Garača sa splitskog Ekonomskog fakulteta, naime, upozorio nas je da bi kod izračuna oportunitetnog troška krize svakako trebalo koristiti realne stope promjene BDP-a, odnosno nominalne korigirane za inflaciju, „jer to je ono što nas je stvarno unazadilo, prije svega zbog gubitka velikog broja radnih mjesta u privatnom sektoru“. Naime, nastavlja profesor Garača, „pristup preko nominalnog BDP-a daje optimističniji rezultat. U odnosu na referentnu 2008. nominalni pad BDP-a zaključno s 2015. godinom iznosi oko četiri posto, a realno oko 11,5 posto. Ta razlika bitno utječe na procjenu oportunitetnog troška krize, do te mjere da ga – udvostruči!“
Upitno je za Garaču i hoće li se hrvatski BDP doista vratiti na pretkriznu razinu već 2017. godine. Po njegovu sudu, pretpostavka o realnom rastu od 2,7 posto, ostvarenom u prvom kvartalu ove godine, u cijeloj ovoj i sljedećoj godini nije ostvariva. Pritom, rast od 2,7 posto je takozvani realni, korigiran za inflaciju, a kako u Hrvatskoj trenutačno vlada deflacija (u svibnju 1,8 posto), to je nominalni rast, s kojim računa i Čavrak, osjetno manji, samo oko 1,6 posto. S tom brzinom rasta putanju „prirodne stope“ rasta od dva posto na godinu Hrvatska nikada neće dostići i njezin će oportunitetni trošak krize, matematičkim jezikom rečeno, biti beskonačno velik. Zato Čavrak kaže da je izračun „prirodne“ stope rasta u teoriji i praksi prilično sporan. Nešto je bolje uzimati u obzir „potencijalnu stopu“. “Manje-više sve u vezi s dugoročnim stopama rasta ekonomski je ‘sveti gral’ i o tome ekonomisti malo znaju, premda to ne žele priznati.“ Garača nas je uputio da ne postoji ni općeprihvaćena definicija ni vrijednost prirodne stope rasta. Njegov je stav da je prirodna ona stopa koja će se ostvariti ako nema promjena u vanjskom okruženju i institucionalnom okviru. „Ono što određuje prirodnu stopu rasta sveo bih na porast produktivnosti te demografski prirast“, kaže Garača. „A mi imamo mali porast produktivnosti i negativan demografski prirast pa je prirodna stopa rasta u Hrvatskoj manja od jedan posto...“
Samo smo mi u “rupi”
Za Garaču, „ostvarena stopa rasta BDP-a od 1,6 posto u 2015. je prije svega posljedica vanjskih utjecaja, niske cijene nafte i stanja na turističkom tržištu Mediterana, ali i nekih mjera ekonomske politike, poput promjene poreza na dohodak. Moglo bi se pretpostaviti da je prirodna stopa rasta u Hrvatskoj u ovakvom stanju gospodarstva i u postojećem institucionalnom okviru vrlo blizu nula posto.“ No, oportunitetni trošak je i zaostatak Hrvatske nastao u odnosu na zemlje s kojima se Hrvatska obično uspoređuje. To su zemlje Baltika, središnje i jugoistočne Europe: Estonija, Letonija i Litva, zatim Češka, Mađarska, Poljska i Slovačka, te Slovenija, Bugarska i Rumunjska. Te su zemlje prosječno od 2009. do 2014. porasle kumulativno između 11 i 12 posto. Hrvatska je u istom razdoblju pala između 12 i 13 posto, podsjetio nas je Ljubo Jurčić, profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Četiri su države s tog popisa već do kraja 2014. narasle i više od 15 posto, a baš nijedna nije ispod razine iz 2009. U toj se „rupi“ nalazi samo Hrvatska. Sve to govori da je Hrvatska u odnosu na prosjek srednje i jugoistočne Europe u sedam godina zaostala oko 25 postotnih bodova. Teško je zamisliti stope rasta s kojima bi Hrvatska taj zaostatak ikada mogla nadoknaditi, čak i pod uvjetom da te zemlje na više desetljeća posve prestanu rasti. A koje su to uopće stope rasta s kojima bi Hrvatska trebala biti zadovoljna? Prema podacima Svjetske banke, u zemljama nižeg i srednjeg dohotka, realni dohodak po stanovniku od 1960. do 2004. rastao je prosječnom brzinom od 2,1 posto. No, zemlje visokog dohotka rasle su prosječno realno po 2,5 posto godišnje. Može li i Hrvatska postići takve stope rasta? Nakon 2009. jako teško. Najveći je trošak što su Hrvati 2009. počeli rađati sve manje djece pa visoke stope rasta u dolazećim dekadama jednostavno neće imati tko ostvariti.