Suci će se do smrti pitati - što ako smo osudili nevina čovjeka

Suci! Slobodan Praljak nije ratni zločinac! S prijezirom odbacujem vašu presudu!

Nakon tih riječi Slobodan Praljak popio je otrov i ubrzo se srušio na pod sudnice u Haagu. To je bio jedini trenutak u više od dva desetljeća haaškoga sudovanja da je osuđeni bio nadmoćan sucima i tužiteljima.

Zbunjenost i strah zamijenili su oholost na njihovim licima, što se jasno moglo razabrati u izravnome prijenosu. S čuđenjem i nevjericom pokušavali su shvatiti što se to dogodilo pred njihovim očima. Na mjestu i u vrijeme kada su vrline postale slabosti, kada su istina, čast, dostojanstvo, ponos i pravda prestali biti osobine koje društvo cijeni, teško je razumjeti svu dramatiku i smisao opisanoga čina.

Profesor filozofije, inženjer elektrotehnike, filmski režiser i hrvatski general Slobodan Praljak sokratovski je vjerovao da je vrlina najuzvišenije znanje o tome što čovjek jest, a neznanje kao odsutnost vrline uzrok gotovo svih zala, nesporazuma i nepravdi.

Optužen pred Haaškim tribunalom za zločine koje nije zamislio niti ih je počinio, koje nije mogao spriječiti i čije izvršitelje nije mogao kazniti zbog okolnosti koje su nadmašivale njegove moći, branio se znanjem, činjenicama, pozivao na logiku, na zdrav razum, nudio kontekst, pravio usporedbe, analizirao i objašnjavao. Otrpio je trinaest i pol godina nepravednog, nelogičnog, nesuvislog i ponižavajućeg optuživanja i suđenja. Branio je politiku koju je slijedio, vojsku kojoj je pripadao i kojom je zapovijedao (koliko je to bilo moguće u onim vremenima), svoja djela, svoja uvjerenja, dostojanstvo i ljudski integritet tvrdeći da će, ako mu se dokaže krivnja, mirno prihvatiti presudu ne tražeći nikakvih olakotnih okolnosti.

Pisao je knjige, pisma, slao poruke, iznosio činjenice. Reći ću riječ i spasiti dušu svoju napisao mi je jednom. Dijelio sam i predstavljao njegove knjige, uglavnom ljudima koji su ionako znali njihov sadržaj. Do većine drugih stvarne su se činjenice o ratu u Bosni i Hercegovini i o Praljku teško probijale. Jedne nisu ni zanimale, kao što ih ni taj rat nije zanimao, ili su barem emotivno bili na suprotnoj strani, drugi su imali interes podržavati i širiti „alternativne činjenice“ i slike izgrađene na njima, treći su ogrezli u starim mržnjama i antagonizmima ili su bili žrtve ratne i političke propagande s različitih strana. Suci Haaškoga tribunala nisu prihvatili ni jedan argument obrane, ni logiku, ni zdrav razum. Presudili su tako kao da obrane nije ni bilo, s jasno postavljenim propagandno-političkim ciljem, predrasudama i preduvjerenjem s kojima su i započeli suđenje.

Suočen s posljednjom i konačnom nepravdom suda kojem će se jednoga dana također suditi, Praljak je odlučio prekinuti farsu i pretvoriti je u tragediju. Tim činom otišao je u legendu, a suci Haaškoga suda skinuli su toge i perike i posramljeni se vratili svojim beznačajnim životima. Dok su živi, neće ga zaboraviti, kao ni njegove riječi njima upućene: Suci! Slobodan Praljak nije ratni zločinac! Oni koji su sudjelovali u ratu, pratili suđenje i poznavali Praljka znaju da je to istina, a oni među sucima haaškoga i svih drugih zemaljskih sudova, koji imaju i mrvicu savjesti, do smrti će se pitati što ako su osudili nevina čovjeka.

Hoće li se isto to pitati i svi oni u Hrvatskoj i Bosni i u Hercegovini koji su s govornica, u medijima ili na ulici „sudili“ i „osudili“ Praljka; oni koji su ga klevetali, ignorirali ili mu okretali leđa. Vidimo da mu nakon svega kukavice spočitavaju kukavičluk, dezerteri i bjegunci optužuju ga za bijeg, nevjernici propituju njegovu vjeru, a hulje se skrivaju iza „legalizma“ kao svojega posljednjeg utočišta.

Presuda Praljku i ostaloj petorici Hrvata iz BiH presuda je Hrvatskoj, Hrvatima u BiH, cijeloj našoj prošlosti i budućnosti, koliko god to netko ne vidio li ne želio vidjeti. To je novo nametanje krivnje, oduzimanje samopoštovanja, samosvijesti i političkoga subjektiviteta. Oni koji vode ovu izmučenu zemlju to bi morali znati i prepoznati. Trenutak je za okretanje nove stranice, vrijeme je da se licemjeri i hohštapleri razotkriju i prikažu u pravome svjetlu. Hrvatska konačno mora znati tko su joj prijatelji, a tko neprijatelji. Hrvati moraju znati tko ih je dostojan voditi, a tko zaslužuje prijezir baš kao i posljednja presuda Haaškoga suda.

To će se najlakše vidjeti iz odnosa prema žrtvi Slobodana Praljka. Hrvatski narod, „mali ljudi“, kako ih se obično naziva, a zapravo veliki ljudi velika srca, oni koji su ovu zemlju branili i hranili, koji je još uvijek i brane i hrane – pale svijeće, mole i tuguju za posljednjim hrvatskim mučenikom čija je smrt dio ukupne hrvatske nacionalne tragedije. Oni su shvatili njegovu poruku i prihvatili njegovu žrtvu. Ako i ne znaju sve činjenice, koje u današnjim političkim okolnostima ionako više nemaju nikakvu važnost, dobro znaju tko im je prijatelj i tko je dostojan žrtve koju i sami za Hrvatsku prinose već stoljećima.