Max! donosi priču o kontroverznoj završnici sezone 1982./1983. prvenstva Jugoslavije, koja se u košarkaškim se krugovima i danas drži najvećim skandalom u povijesti toga sporta. Majstorica igrana 9. travnja 1983. godine, u kojoj je Dražen Petrović s linije slobodnih bacanja donio Šibenki pobjedu nad Bosnom i naslov prvaka Jugoslavije, poništena je dan kasnije. A kako su Šibenčani odbili igrati novu utakmicu na neutralnom terenu u Novom Sadu, prvak je postala Bosna, što ljubitelji košarke širom bivše države nikada nisu prihvatili.
Sve je dirigirano iz Beograda
Jednom od protagonista, sucu Iliji Matijeviću, koji je dvije sekunde prije kraja utakmice dosudio prekršaj igrača Bosne Sabita Hadžića na Draženu Petroviću, utakmica Šibenka – Bosna promijenila je ne samo karijeru košarkaškog suca nego i cijeli život.
– I ne samo moj nego i živote svih članova moje obitelji. Preko noći smo zaradili stigmu neprijatelja, bili smo pod stalnim pritiscima i prijetnjama... Morate znati da su to ipak bila neka druga vremena, vremena u kojima vlast nije prezala ni od čega. Mnogi me i danas pitaju kako to da se o mom slučaju nije previše pisalo, no u to vrijeme sportski novinari iz hrvatskih medija nisu ni smjeli pisati o utakmici, sve je preuzeo Beograd. Naglašavam, Beograd, ne Srbija, da me netko krivo ne shvati.
Kako danas gledate na taj prekršaj koji ste sudili?
– Da se razumijemo, ni jedan sudac nije bezgrešan. Sigurno sam i ja griješio na toj utakmici, ali postoje greške i “greške’”, važno je samo griješi li se namjerno, zbog nekih razloga ili samo zato što je ljudski griješiti. Ponovit ću po sto puta, u tim zadnjim sekundama utakmice u Šibeniku nisam napravio ni jednu jedinu pogrešku. Ni jednu. A predbacivali su mi svašta. I da nije bio prekršaj, pa kad su priznali da je bio, govorili su da je bio nakon isteka vremena... Na sreću, snimka je pokazala da je sve bilo potpuno regularno.
Zbog čega su vas teretili za istek vremena, kad je to ingerencija zapisničkog stola?
– Tehnički gledano, vi ste u pravu, ali ja sam uvijek kao sudac vjerovao sebi, a ne zapisničkom stolu, koji je uvijek sklon domaćinu. Delegat u svoj toj gužvi nije mogao voditi računa o vremenu, pa sam ja kontrolirao i igru, i vrijeme, i semafor... Tako sam uvijek radio. Pogledate li snimku, vidjet ćete da sam u dva navrata vraćao vrijeme na satu, jer nije stao nakon zvižduka.
Je li vam savjest mirna?
– Savjest mi je bila mirna i onda i sada, mirno sam spavao zbog utakmice, ali nisam mirno spavao zbog silnih prijetnji i prozivanja. Govorili su mi da sam ustaša, pavelićevac, da će ubiti i mene i moju obitelj... Pazite, to je bila 1983. godina, dobro se zna što su tada u Jugoslaviji mogli napraviti KOS (Kontraobavještajna služba) i UDBA (Uprava državne bezbednosti). Kasnije sam saznao da sam zajedno s obitelji bio na listi za odstrel!
Tko vas je spasio?
– Na svu sreću, u Košarkaškom klubu Zadar predsjednik je bio Branko Periša, čovjek koji je prošao svih sedam ofenziva u Drugom svjetskom ratu. On je bio gospodin od glave do pete i uzeo me u zaštitu i spasio.
Toliko je bio moćan?
– Jedna zgoda će vam to najbolje oslikati. Sudio sam utakmicu Zvezda – Zadar u Beogradu. Zadar je pobijedio, a Pino Giergia bio je nakon utakmice sav krvav jer su ga s tribina gađali svim i svačim. Prošao je pored mene i gospodina Periše i dobacio: “Šjor Branko, da sam ja sudjelovao u barem jednoj od vaših sedam ofenziva, jeb.. bih ja njima majku svima. Ovako moram šutjeti”.
Poništili utakmicu 10. travnja
Pričalo se i da su tada nagovarali Dražena Petrovića da pogodi samo jedno bacanje, tako da bude produžetak. Da mu je to govorio i Tupurkovski...
– Ja mu to nisam rekao, niti sam čuo da mu je to rekao netko drugi. Bio sam koncentriran na utakmicu, da se strasti nakon prekida smire i da se može nastaviti normalno igrati.
Kako su se držali igrači i vodstvo Bosne?
– A što su mogli, prosuli su 19 koševa prednosti (a tada nije bilo trica i dodatnih bacanja! op.ur.) s poluvremena i hvatali su se za slamku. Siguran sam, da je Bogdan Tanjević tada bio trener Bosne, to se ne bi dogodilo, jer je on bio pravi gospodin. Također, da nije bilo Olimpijskih igara u Sarajevu, ne bi bilo problema. A i da je Tito bio živ, također se to ne bi dogodilo.
Navodno je Sarajevu trebao jedan jaki sportski rezultat da pogura priču o Zimskim olimpijskim igrama.
– Sve je to poznata priča, ništa novoga. U to su vrijeme Bosnu i Hercegovinu vodili jako moćni ljudi, koji nisu birali način da ostvare svoje interese. Prvi čovjek Igara bio je Branko Mikulić, koji je sjedio i u famoznom Predsjedništvu Jugoslavije nakon Titove smrti. Tu su bili i prvi čovjek Energoinvesta Emerik Blum, pa braća Pozderac... sve su to bili vrlo moćni ljudi na položajima. Simptomatično je da su baš 10. travnja poništili utakmicu. Sve je to bila prljava politika, pogotovu se to odnosi na tadašnjeg predsjednika Košarkaškog saveza Jugoslavije Vasila Tupurkovskog.
Što njemu zamjerate?
– Podijelio je medalje i čestitao Šibenčanima, a onda je popustio pritiscima i poništio utakmicu. Jasno je da je on, kao odani vojnik partije, bio instruiran i prisiljen da tako postupi. A tko je i što je Tupurkovski pokazalo se početkom devedesetih. Bio je agent CIA-e, koji je zajedno s Kirom Gligorovom i Lazarom Mojsovom napravio sjajnu stvar za Makedoniju. Doveli su 250 američkih vojnika na granicu sa Srbijom i nisu nikad osjetili strahote rata kakve smo proživjeli mi.
Rade Petrović je sve zakuhao
Jeste li razgovarali o svemu s kolegom koji je sudio utakmicu, Radom Petrovićem?
– Nikada. On je bio glavni uzročnik svega. Nekoliko sekundi prije morao je suditi prekršaj Mutapčića na Petroviću, ali nije. Sudio je aut, nakon čega su uslijedile te famozne dvije sekunde u kojima je Dražen Petrović zaustavljen prekršajem.
Atmosfera na Baldekinu bila je na granici regularnosti?
– Sve je bilo regularno. Da nije, ispraznio bih dvoranu. Teško je očekivati nešto bolje na utakmici u kojoj se odlučuje o prvaku. Sudio sam i kudikamo gore utakmice, koje sam i prekidao. Prva utakmica istih suparnika u Sarajevu bila je na granici regularnosti, igrače Šibenke i nas suce gađali su praćkom.
Je li vas tada itko iz Hrvatske košarke ili politike uzeo u zaštitu?
– Osim gospodina Periše – nitko. Kako i bi kad je svima odgovarao takav rasplet. Ciboni, Zadru i Splitu nije odgovaralo da Šibenik dobije prvaka jer su se svi htjeli dokopati Dražena Petrovića. Da Cibona nije godinu kasnije osvojila naslov prvaka, Dražen ne bi došao u Zagreb. Htio je igrati samo Ligu prvaka.
A mediji?
– Mediji su bili strogo kontrolirani. Čak ni Zvone Mornar, tada glavni urednik Sportskih novosti, s kojim sam bio dobar, nije mogao ništa. Bile su mu vezane ruke. Nekoliko dana nakon utakmice donio sam mu snimke Dade Bošnjaka, režisera s Televizije Zagreb, koji je izvadio fotografije s frameovima da se uvjeri kako sam bio u pravu. No u kancelariji je s njim sjedio Artur Takač, tada visoki funkcionar Međunarodnog Olimpijskoga komiteta. Sve mi je bilo jasno, a i Zvone mi je poslije priznao da je Takač došao do njega kako bi mu naredio da se ništa ne piše.
Kako su se ponašali Šibenčani, sigurno su u vama gledali heroja?
– Ma kakvi, predbacivali su mi da sam ja kriv što im nisam pomogao da prije dobiju utakmicu... Krivili su mene što su im uzeli prvenstvo. Ali bilo je i razumnih ljudi koji su shvatili što se dogodilo.
Je li se isplatilo biti žrtva, bi li opet isto napravili?
– Bez razmišljanja da. Ne mogu suditi nego samo ono što vidim. Danas su suci kalkulatori. Bilo ih je i u moje doba, ali ne koliko ih je danas.
Morao sam kupiti pištolj
Koliko ima istine u pričama da ste uvijek nosili pištolj?
– Policija me nije štitila pa sam izvadio dozvolu za nošenje oružja i kupio pištolj. Poslije se pričalo da sam vadio pištolj po dvoranama u Čakovcu, Varaždinu... ali to nije bila istina.
Dugo vas nije bilo, kada ste se vratili suđenju?
– Tek kad je Hrvatska postala neovisna, kada me rehabilitirao dr. Franjo Tuđman. Da ne bude zabune, nismo se mi poznavali osobno, to su njemu bliski ljudi predložili u trenucima euforije nakon osamostaljenja. Iako sam već bio prestar za suđenje, sudio sam i za vrijeme rata, bio delegat, trener Maksimira... Dok su neki, koji danas vode hrvatsku košarku, tražili da ih se pošalje u Italiju i druge zemlje da sude, ja sam sa svojim dečkima putovao kroz minska polja po Hrvatskoj i igrao ligu. Nikad neću zaboraviti utakmicu u Vinkovcima, sto metara od dvorane bili su VBR-ovi, dvorana razrušena, zima...
Jeste li oduvijek tako pravdoljubivi?
– Otkad su me sa 17 godina suci pokrali kao igrača Industromontaže u kvalifikacijama za prvu ligu protiv Slavonskog Broda zarekao sam se da zbog mene nitko neće plakati. I toga sam se držao, nikad zbog mene igrači nisu plakali...
<span style="\"color:" #800000;\"="">>> Bez Netsa u Europi za 20. Draženovu godišnjicu