Gledano povijesno, kršćanstvo je prolazilo kroz različite društvene poretke, kulture i civilizacije. Svi oni na svoj način utjecali su na njega i njegov razvoj, suoblikovali ga, ali i kršćanstvo je utjecalo na njih. U Općemu religijskom leksikonu (2002.) navodi se da se kršćanstvo uspješno prilagođivalo i prilagodilo antičkoj grčko-rimskoj civilizaciji, zatim u srednjemu vijeku kulturama novopridošlih naroda, ali da su u kršćanstvu teškoće nastale „u prilagodbi novovjekovnoj znanstvenoj civilizaciji i svjetovnome, desakraliziranom društvu XIX. i XX. stoljeća“.
Ako bismo danas, čitajući odredbe hrvatskoga Zakona o suzbijanju diskriminacije, pokušali analizirati odnose kršćanskih crkava (katoličkih, pravoslavnih, protestantskih) prema diskriminaciji kao svjesnome neravnopravnom odnosu, marginalizaciji, prijeziru i omalovažavanju osoba i skupina „na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije“, sasvim opravdanim pokazalo bi se postaviti glavno pitanje, je li kršćanstvo tijekom povijesti doprinosilo, odnosno jesu li kršćanske crkve tijekom povijesti doprinosile suzbijanju i uklanjanju gore navedenih oblika diskriminacije u društvu u svakodnevnome životu ili su ih one možda stvarale, prikrivale i promovirale?
Sustavno protiv prava
Pretpostavljam da bi odgovor mogao glasiti: u povijesti kršćanstva bilo je vremena u kojima je sustavno, uz državnu i crkvenu potporu, bio sprečavan povijesni razvoj priznavanja ljudskih prava i da je bilo vremena u kojima je Crkva bila odlučujući protivnik deklaracije ljudskih prava. Bilo je, dakle, vremena u kojima je diskriminacija prihvaćana kao model društvenog odnošenja i ponašanja, kao npr. u slučaju ukidanja ropstva, uspostave jednakosti u pravima žena i muškaraca (žena je u odnosu na muškarca sve do danas u Katoličkoj crkvi “drugotna”), omogućivanja izobrazbe svima (obrazovali su se isključivo klerici, ali ne i obični ljudi) itd. Mogli bismo reći da je u ondašnjim tzv. kršćanskim društvima uz državnu na neki način bila legalizirana i socijalna diskriminacija i da se ticala uglavnom običnih, siromašnih ljudi, žena i muškarca, djece i odraslih.
Ipak, unatoč činjenici da kršćanstvo danas nije ono kršćanstvo iz srednjega vijeka, mora se priznati da u njemu i u ovome vremenu postoje određene skupine koje svojim djelima idu u mnogočemu na njegovu štetu. Ne čudi stoga da se zbog toga papa Franjo neprestano ispričava. Njegova nedavna poruka da bi “kršćani trebali neprestance tražiti oprost” nije se odnosila samo na žrtve svećeničkoga seksualnog zlostavljanja, od kojih bi Crkva prije negoli od Boga trebala tražiti oprost, nego i na diskriminaciju u Crkvi zbog odnosa prema homoseksualcima, siromašnima i iskorištavanim ženama, čak i časnim sestrama koje, prema pisanju službenih vatikanskih medija, „obavljaju kućanske ili druge niže poslove za kardinale, biskupe i lokalne svećenike radeći u gotovo ropskim uvjetima“ te djeci prisiljenoj na rad na crno. Uz to, trebalo bi, kako kaže papa Franjo, tražiti oprost i zato što su neki u Crkvi „blagoslivljali toliko mnogo oružja“ i zato što su se neki u Crkvi neprimjereno ponašali prema bolesnicima i osobama s invaliditetom, o čemu se i papa Franjo javno očitovao u Vatikanu u prigodi Jubileja bolesnika i invalidnih osoba kritizirajući župnike koji ne prihvaćaju sve osobe u svojim crkvama. Poručio im je da radije “zatvore” crkvena vrata nego da nekog odbace. A da se osobe s poteškoćama u razvoju ne prihvaća u Crkvi na isti način kao i zdrave, ne tako davno (u travnju 2017.) doživjeli smo u jednoj župi u Hrvatskoj, u kojoj svećenik nije dopustio da dijete koje ima Downov sindrom primi prvu pričest. Zahvaljujući reakcijama javnosti, mali Adam ipak je primio prvu pričest.
A listu onih na koje bi se traženje oprosta moglo proširiti nalazimo kod uvažene hrvatske katoličke teologinje Jadranke Brnčić koja na stranicama Autografa navodi posebne oblike diskriminacije u Crkvi, one oblike o kojima se veoma često šuti, a odnose se na kršenje prava djece svećenika kojima očevi ostaju “nepoznati”; prava svećenika koji godinama čekaju razrješenje svoje svećeničke službe kako bi sa svojim legitimnim suprugama mogli pristupati euharistiji; prava žena koje svećenici emocionalno, pa i seksualno zlorabe, a da one nemaju gdje tražiti zaštitu; prava žrtava pedofilskih zločina koje su zataškavanjem višestruko izigrane uskratom svake pomoći da prežive svoju traumu; prava redovnika koji u ime poslušnosti kadikad moraju trpjeti nerazumne zahtjeve svojih poglavara; prava suspendiranih teologa bez mogućnosti da se otvoreno i javno brane; pravo rastavljenih na poštovanje u kršćanskoj zajednici koja ne priznaje kadikad i vrlo ozbiljne razloge razvrgnuća jedne bračne zajednice kao ni pravo na sreću u drugoj; žena koje ne mogu obnašati kakvu odgovornu službu u Crkvi; osoba koje se ne prihvaća u njihovu ljudskom dostojanstvu, nego ih se odbacuje zajedno s osudom njihova načina života ako nisu u skladu s katoličkim moralnim normama.
No, unatoč mnogim osporavanjima i proklamacijama da je kršćanstvo jedan od težih vidova totalitarizma, potrebno je ipak reći da najveći broj današnjih slobodnih demokratskih zemalja svoj, na demokratskim načelima izgrađen ustavni poredak baštini upravo u zapadnome, latinskom kršćanstvu. Višegodišnja migrantska i izbjeglička kriza pokazuje i na poseban način govori o tome da će sudbina zapadnoga svijeta u bitnome ovisiti o sudbini kršćanstva, o njegovu usponu i njegovu propadanju, o tome u kojoj mjeri će ono još uvijek zapadnu Europu poimati ne kao svoju kolijevku koliko kao svoju novopronađenu budućnost. Budu li se kršćanske crkve u Europi uzdale da će im “kršćansku budućnost” u Europi jamčiti bodljikavom, odnosno žilet-žicom ispleteni Orbanovi “vijenci” pomoću kojih se diskriminira ne samo one koji iz bilo kojih razloga dolaze u Europu, nego i oni koji su u Europskoj uniji i koji se ne slažu s tim metodama, grdno se varaju. Naime, rezultati ovotjednog istraživanja javnoga mnijenja u Njemačkoj pokazuju da tri četvrtine (73%) anketiranih građana ne prihvaćaju poziv desnice, odnosno njihova predstavnika Thila Sarrazina da se potpuno zaustavi useljavanje u Njemačku i spriječi muslimansko “neprijateljsko preuzimanje” Njemačke.
Mlak, uopćen odgovor
Stoga se u ovome trenutku pokazuje veoma potrebnim i korisnim uzeti u ruke knjigu Hansa Künga “Biti kršćanin” (2002.) i strpljivo je čitati. Zašto? Još davno, prije više od četrdeset godina, Küng je u toj knjizi zatražio od zapadnoeuropskih kršćana da, ako kršćanstvo u sučeljavanju s drugim svjetskim religijama i modernim nekršćanskim „sekularnim“ humanizmima želi (pro)naći primjerene odgovore na izazove suvremenoga doba, ponajprije trebaju znati što oni zapravo u današnje vrijeme hoće. I njihov odgovor na to pitanje trebao bi biti javan. Trebali bi ga znati i nekršćani (muslimani, židovi, hindusi, budisti, ateisti, agnostici itd.) jer su i oni opredijeljeni za sve one vrijednosti koje propovijedaju kršćanske crkve: ljubav, pravednost, životni smisao, dobrotu i dobročinstvo, čovječnost.
Svijet se može graditi nabolje samo s drugima. I uz svekoliku pomoć medija. No, potrebno je krenuti. Netko ipak mora biti prvi. Hoće li to biti kršćani, teško je povjerovati, jer je prema Küngovim riječima njihov dosadašnji odgovor bio „umnogome mlak, sentimentalan, uopćen“. Ipak, sudeći po ovonedjeljnoj propovijedi dubrovačkoga biskupa mons. Mate Uzinića i njegovoj žestokoj osudi klerikalizma i licemjerja u Crkvi, posebno kad je riječ o zločinima pedofilije te njegovoj pohvali medija za njihovu pomoć u otkrivanju istine o ovome zločinu, senzibiliziranju javnosti za tu temu u Katoličkoj crkvi te time i spremnost biskupa i svećenika da zatraže oprost za ta nedjela ne samo od Boga nego i od žrtava, možemo se nadati nekome napretku u odnosu kršćanstva i svijeta u kojemu živimo.