Sudsko ukidanje kajanja

I nedavno prisjećanje na Vukovar podsjetilo nas je koliko je njegovo stradalništvo duboka hrvatska trauma. Neočekivano beogradsko suđenje za ubijanja na Ovčari u Hrvatskoj je dočekano kao zakašnjelo, ali i kao neki sićušan početak srpskoga kajanja. I hrvatski i srpski političari to su suđenje nastojali predstaviti kao važnu  kocku zajedničkoga političkog mozaika prozaično nazvanog "regionalna suradnja". U iskrenost toga suđenja malo je tko u Hrvatskoj vjerovao. A poslije vijesti iz Beograda da će se suđenje ponoviti, u Hrvatskoj u iskrene BG-namjere vjerojatno više ne vjeruje nitko.

Ako je u Hrvatskoj poslije najave da će se suditi ubojicama s Ovčare i bilo neke nade kako se u Srbiji nešto kreće, poslije odluke da im se proces ponovi, iscurilo je i to malo nade da bi to mogao biti početak neke srpske katarze. Vjerojatno je to beogradsko suđenje mnoge Srbe više iritiralo nego uznemirilo. Usprkos srpskim mirovnjacima Nataši Kandić, Srđi Popoviću, Petru Lukoviću i inim savjesnim i razumnim ljudima, u većinskoj  "čaršijskoj", "građanskoj" i "domaćinskoj" Srbiji ni Vukovar ni Srebrenica ne doživljavaju se kao razlozi za kajanje. Pa ni kao razlog za neku "regionalnu suradnju".

Jer radikalija je ostala vjerna starom velikosrpskom sloganu: "Nikada ideja Kupinca neće pobediti ideju Kajmakčalana!" U tim je usijanim glavama rat Srba protiv svih bio zapravo "sveta srpska stvar" i nisu one bijesne što su se odazvale mitskom geslu "rado Srbin ide u vojnike", nego što nisu Srbiju proširile do svoga ideala: Virovitica-Karlovac-Karlobag. Kada bi bilo drukčije, onda se ne bi klicalo vojvodi Vojislavu Šešelju koji je svojedobno svojim četnicima preporučivao da "Hrvate treba klati zarđalom kašikom", niti bi njegovi radikali bili najjačom strankom, a vjerojatno ne bi bilo ni ponavljanja suđenja za Ovčaru.

Na koji se način i s koliko nekrofilne žudnje "ustaše" odvozilo na stratište, s koliko ih se mržnje masakriralo  dok su u Vukovaru još bili "oslobodioci", objavila je tadašnja predsjednica srpskog Helsinškog odbora Sonja Biserko. U helsinškom biltenu te hrabre žene skupljena su mnoga svjedočenja s Ovčare. Monstruoznosti vukovarskih "teritorijalaca" i srpskih dobrovoljaca koje se u tome biltenu opisuje naturalistička su slika užasa koju je teško uopće pojmiti i podnijeti.

Sličnih bi se stravičnih slika iznova, na novome suđenju, trebali još jednom sjećati i svjedoci Vukovarci koji su pokolj čudom preživjeli! Srpsko kolektivno ne može podnijeti istinu o Vukovaru, niti o Srebrenici, ne zato što je ona užasno bolna, nego zato što ne priznaje da je to istina. Obnova suđenja za Ovčaru mogući je novi, ne i neočekivani pokazatelj da neće biti nikakve srpske katarze dok god živi konstantionovićevski "duh palanke".