Sudužnici samoubojice: Zbog tuđih kredita ubilo se 30 ljudi

Prišao je ogradi mosta, kao i svakoga dana, dugo buljio u nabujalu rijeku, a onda odlučio – sad’ il nikad! Već je vidio kako njegovo tijelo Sana nosi ka dnu i konačnom rješenju svih njegovih problema. A, onda je zazvonio mobitel. Pa opet i opet... Nenadova je ruka po navici skliznula u džep. Zvao je Joco: “ Krećemo, čekaj nas...! Stižemo Mika Nikić i ja... Za dva-tri sata...”.

– Ubio bih se, skočio u rijeku, da nije u tom trenutku zvao Joco iz Šamca – govori nam dvije i pol godine kasnije Nenad Mirković, predsjednik prijedorskog ogranka Udruge prevarenih jamaca BiH. Samo da mi je riješiti sve te probleme pa da umrem k’o čovjek!

Ni on, a bogme ni mi, ni mnogi Prijedorčani, nitko nije siguran da će, kada navečer u uobičajeno vrijeme zakorači na most, Nešo stići na drugu obalu. Ili da će oko šest ujutro biti na svome štandu na pijaci, gdje preprodaje robu kako bi marku po marku skupio novac za preživljavanje. I vraćanje dugova.

Da ga nije Jovica zvao na mobitel, danas bio Nenad bio jedan od trideset samoubojica u Bosni i Hercegovini, očajnika koji su u posljednje dvije godine nepremostive muke zbog kreditnih jamstava prekratili dignuvši ruku na sebe.

– Da nije naš Nešo odustao i priključio nam se, da se nismo organizirali i utemeljili Udrugu za zaštitu prevarenih jamaca u BiH, koja se svakim danom širi, na crnom bi popisu bilo tristo ili bogzna koliko imena – veli nam Joco Cvjetković, predsjednik udruge čije je sjedište u Šamcu. Na popisu samoubojica, kažu u Udruzi, nema imena nijednoga dužnika. To su mahom osobe koje i dalje s obiteljima uživaju u svome bogatstvu, bez srama prolaze ili se u luksuznim autima voze ulicama, putuju svijetom... Nijedan jamac nije ubio onoga koji je stvarni dužnik. Takvi ubijaju njih, polako i strpljivo – dužničkim ropstvom.

Potpisali jedan, a vraćaju tri

U Federaciji BiH prevareno je 200.000 jamaca, a njihov broj u Republici srpskoj procjenjuje se na 128.000.

– Nadležne institucije u BiH problem masovne prevare jamaca, koji je vjerojatno jedinstven slučaj u svijetu, stavljaju pod tepih. Naša udruga s desetak tisuća članova, a svakodnevno ih je sve više, razapeta je između spašavanja života jamaca i njihovih obitelji i borbe protiv umreženih novčarskih kuća i državnih institucija, od političara do tužiteljstva, sudstva, policije – kaže Cvjetković.

I sam je žrtva. I to prijatelja, poljoprivrednog poduzetnika koji je u 27 mjeseci podigao 28 kredita, s glavnicom od 610.000 konvertibilnih maraka. Jamci su mu 60 ljudi, neki i dvostruki ili trostruki za zajmove koje je uzeo u 13 banaka i mikrokreditnih organizacija. Mnogi od njih za to nisu ni znali, potpisali su za jedan kredit.

– Vozim auto u čijoj je prometnoj dozvoli zabilješka da ga ne mogu prodati. Bez kuće i dućana mogu ostati već sutra, tri banke su “legle” na njih, sve je popisano i može se naći na bubnju ne budem li plaćao i dalje. Platio sam dosad 30.000 KM, duže me još 22.000, bez kamata. Imam još tri kredita, oko 36.000 KM. A dužnik kome smo jamci prodaje svoju tvrtku za milijun, ima stan u Novom Sadu, obećava nam da će prodati kuću u Šamcu. Nabio cijenu samo da je ne proda, a da mi i dalje plaćamo – priča Jovica Cvjetković što ga je snašlo.

U Šamcu sudbina poput Jocine je oko osam stotina. U Prijedoru puno više. Ondje gdje se htio ubiti Nenad Mirković, govorilo se nedavno da će 18 jamaca kolektivno počiniti samoubojstvo. To se, srećom, nije zbilo, a moglo je, osobito u teškim trenucima kao kada je to lani učinio njihov 50-godišnji sugrađanin Mirko Mrđa, vlasnik Agencije za prijevoz autobusima MD turs.

Hitac očajnika završio u ladici

Taj uspješni poduzetnik i obiteljski čovjek u četvrtak, 29. travnja, u 9 sati, u svome kombiju, ispred zgrade u kojoj je bila njegova agencija, ali i uredi tvrtki njegova poslovnog prijatelja Gorana Štekovića, ustrijelio se u glavu hicem iz pištolja. Nekada bogati čovjek koji je mnogima pomagao na rub života bio je došao, kako je i u oproštajnom pismu naveo, zbog toga što su ga, kao i njegovu obitelj, suprugu, kćer i sina, uništili Šteković i njegova obitelj.

Hitac očajnika odjeknuo je mnogo dalje od Ulice Lepe Radić, ali se njegova jeka rasplinula na putu do policije, istražnih i sudskih organa. Kao i svi raniji vapaji pokojnoga Mrđe. I danas je u policijskoj ladici, jer do tužiteljstva nije stigla, kaznena prijava za prijevaru, koju je on podnio protiv Gorana Štekovića. U toj istoj policiji na odgovornom mjestu radi brat Štekovićeve supruge Ane Jež, pa mnogi sumnjičavo vrte glavom.

– Moja otac i obitelj bili smo jamci za oko 200.000 KM zajma, od oko milijun maraka, koliko je Šteković podigao od 2006. do kraja 2007. Jednu ratu je bio uplatio, a onda su počeli problemi. Još je neko vrijeme surađivao s nama, a onda je početkom 2008. napadao moga oca “jer mu dosađuje”. Tata je kaznenu prijavu podnio u lipnju. Kada se raspitivao što je s time u policiji bi mu rekli da Šterkovića ne mogu naći na navedenoj adresi jer se preselio u Sloveniju, gdje i radi. A Goran je redovito dolazio na vikende u Šamac, šepurio se gradom, uživao s obitelji i prijateljima, putovao svijetom... Policija je govorila da postupak još traje, a jedan od inspektora rekao je da ni nema osnova da prijava završi u tužiteljstvu. U studenom 2008. tražili smo od Agencije za bankarstvo pojedinosti o svakom kreditu posebno, jer za neke od njih nismo ni znali. Odgovorili su da nisu nadležni. U listopadu 2009. pokrenuli smo građansku parnicu protiv Štekovića i njegovih tvrtki, koja još traje – priča nam Duško, 26-godišnji sin pokojnog Mirka Mrđe.

Zašto je toliko desetina ili stotina tisuća ljudi pristalo biti jamcem, razumljivo je pitanje u potrazi za razlozima takvoga kaosa u državi koja se istodobno ponaša kao da se to zbiva negdje drugdje.

Neki su htjeli pomoći, neki su nalazili interes u tome, neki su nasjeli... Kako je to funkcioniralo u većini slučajeva pokazuje primjer Slobodana Ilinčića iz Šamca i njegove supruge Jadranke.

– Kada smo tražili zajmove za sebe i školovanje djece odbijeni smo zbog malih prihoda, iako smo imali oročenih 10.000 KM. A kada je novac zatrebao našem poslodavcu, nije bilo nikakvih prepreka da u Hypo banci dobijemo kredite. Kako ne bismo ostali bez posla, kao i svi ostali djelatnici, podigli smo nas dvoje po dva kredita za gazdu. I još sedam puta smo jamci onima koji su to učinili za njega. Tada smo bankama bili pogodni. Došao bi do nas, za radnoga vremena, netko od pretpostavljenih, poturio papir i rekao: “Potpiši! Nemaš ti tu što čitati ni raspravljati!”. Tko zna dokle bi to išlo da se supruga nije pobunila. Tek tada saznala je koliko je dužna i koji su iznosi kredita, pa je odbila potpisati još neke papire. Odmah je dobila otkaz – priča Ilinčić.

Gazda je poginuo u prometnoj nesreći. U neobjašnjivim okolnostima. Kažu da njegova supruga obećava svima vratiti novac za onaj dio koji je naslijedila. Spominju se imena na koja je oko 80 kredita dobiveno u RBA i Hypo banci i njihovim poslovnicama u Banjoj Luci, Mostaru... Sveukupno oko 220 zajmova od 10 do 15 milijuna KM.

U Šamcu mještani svaki dan prolaze pokraj velike stambeno-poslovne zgrade Jovana-rada i drugih objekata izgrađenih i njihovim novcem. Neki su stanovi useljeni, poslovni prostori prodani ili iznajmljeni. Novac se vrti, a jamci i dalje otplaćuju zajmove i strepe nad onim što im je ostalo. Ako jeste. U Livnu je oko 3500 takvih jamaca, u Mostaru je potkraj 2010. bilo oko 40.000 takvih slučajeva na sudu, a on godišnje može obraditi najviše 300.

Prigrabio više od 4 milijuna km

U zeničkom županijskom sudu započeo je postupak protiv Ejuba Mušinbegović, čelnika poslovnice prijevozničke tvrtke Centrotrans i Islamske vjerske zajednice u Visokom i njegovih suradnika. Tužiteljstvo je dokumentiralo 274 nelegalna kredita, kojima je sedam banaka oštećeno za više od 4, 1 milijun KM. U provaliju kreditnog dužništva i jamstva bacili su zamalo tisuću ljudi.

Osumnjičeni su i službenici Raiffeisen, Turkish Ziraat, Hypo Alpe-Adria, UniCredit, Investiciono-komercijalne, UPI i BOR banke, ali je zbog složenosti predmeta (!) tužiteljstvo razdvojilo istragu na tri slučaja. 
Po navodima iz optužnice, četvorica optuženih su u nakani da pribave imovinsku korist Mušinbegoviću, a po dogovoru sa službenicima banaka, popunjavala i ovjeravala kreditne obrasce za nosioce kredita i za jamce te podizali novac iz banaka.

Mušinbegović je po optužnici unosio i potpisivao lažne podatke o zaposlenju, visini plaće i administrativnim zabranama za zaposlenike te pečatima ovjeravao zahtjeve. Na osnovi krivotvorina banke su im isplatile ukupno 274 kredita u iznosu od 5,29 milijuna KM. Novac je od korisnika kredita preuzimao Mušinbegović. Neko vrijeme plaćao je rate tih kredita, a nevraćenim iznosom pribavio si korist u iznosu od 4.13 milijuna KM. S devet partnera kupio je poduzeće Rudar iz Konjica u čijem je vlasništvu jedini izvor pirofilita u Europi.

Eno onog čike što su ga zaje....

– E, neka sam doživio da vidim da ima i gore, ali i da je netko završio na sudu – reći će Nenad, naš sugovornik s početka priče. Imao je svoju trgovinu, oni kojima je digao ili otplaćuje zajmove bili su mu mušterije, prijatelji... Sada, veli Mirković, djeca pokazuju prstom na njega i dovikuju: “Eno onog čike što su ga zajebali”. A da jesu – jesu. Bio je zadužen 100.000 KM, platio nekako 45.000, i onda je sve stalo.

Posegnuo je za lihvarskim kreditima, ali je na vrijeme shvatio da s njima tone još dublje. Rekao je sam sebi: “Nemoj, Nešo, ne smiješ to više raditi”. Šesto maraka stoji ga mjesečna placarina za štand. Pa, kako izići na kraj preprodajući lopate i krampove, metle i drvene kutije za kruh, a ni za kruh nema?

Udruga za zaštitu prevarenih jamaca, u kojoj je Nenad Mirković član Nadzornog odbora, ukazala se tim desetinama tisuća ljudi kao jedina nada u pravdu, jedini put da kad-tad izbore svoja prava, makar i za veliku cijenu. I, što je iznimno važno, mnogi se uključuju kao aktivni članovi, povezuju... Imaju svoje urede, internetsku stranicu ziranti.org, kakvu-takvu pomoć Centra civilnih inicijativa i medija, ali ne i – države.

– Država i novčarske kuće jedini su krivci za sve. Nijedna prijevara nije se mogla dogoditi bez znanja i sudjelovanja nekoga iz banke. U sprezi državnih institucija i banaka te mikrokreditnih društava i organizacija leži izvor svih problema. Grabio je tko je stigao, svi korumpirani sudionici dobili su svoj dio, nitko nije odgovarao, a mi smo na rubu života i smrti. Novčarske kuće nisu davale zajmove kreditno sposobnima, nego su tražile jamce koji će to moći vratiti. Pa se išlo na manje kredite sa više prividnih dužnika i jamaca. Zato se na njih vodi hajka, sudovi sude po inerciji, donose rješenja... No, nešto se pokrenulo, “nekvalitetnih kredita” je sve manje, a ni jamaca nema više “na tržištu”. Udruga se uspjela izboriti za donošenje nekih zakona koji bi to počeli sprječavati, stvorena je središnja baza podataka, iako ih ažurira jednom mjesečno, pa se u tom rasponu još može kalkulirati... – objašnjava nam predsjednik Udruge Joco Cvjetković.

U mnogim slučajevima jamci uopće nisu potpisali rješenja o zaduženju, nisu vidjeli ni kreditna zaduženja ni iznose, samo su potpisivali bjanko mjenice. Veliki je broj slučajeva kada si prihvatili jedno jamstvo, a krivotvorine su tu udvostručile, utrostručile...

U prijedorski hotel došao nam je na razgovor, tragom glasa o našoj novinarskoj zadaći, i samostalni prijevoznik Mile Marić. Upravo su mu tog dana popisali svu pokretnu imovinu, sada već stara i dotrajala vozila, sudski ovršitelji su rekli da se vraćaju za 15 dana ako ne plati dugovanja. Naravno – tuđa. A ima i svojih sedam kredita, bio je jamac i kumu, žiro-račun mu je od Nove godine blokiran... Sve što legne na njega odmah nestane u ovrsi.

Ni kombajna ni prijatelja

Pridružio nam se i vlasnik GP Novogradnja Branko Marin, što bi se reklo, svjetski čovjek. Sposoban i spretan ipak je nadrapao. Poslovnim prijateljima jamčio je njihovu kreditnu sposobnost, ali nikada nije potpisao ugovore ni vidio kolika su to zaduženja. Bračnom paru digao je dva kredita po 40.000 KM, s kamatama od 21 posto, za nabavu kombajna. Nije bilo ni kombajna, ali više ni prijatelja, a kasnije je saznao da je on dužnik istoj ženi za još 30.000 maraka. Dobro je poslovao i pomagao ljudima, s njima surađivao, a oni su ga, uvjeren je, svjesno prevarili.

Oni koji se još nisu ubili i oni koji uživaju u blagodatima tuđega novca susreću se zamalo svaki dan. Prvi su u stalnoj utrci preživljavanja, u besanici iščekuju da zvonce na vratima ovrhe označi kraj svemu, drugi jure u skupocjenim autima, prepisali su imovinu na druge ili je zamijenili za posjede u inozemstvu, idu na ljetovanja na Havaje ili Jadran, njihove su fotografije u atmosferi raskoši na Facebooku i sličnim društvenim mrežama...

Fotografije prevarenih jamaca jedino se može vidjeti na osmrtnicama.