Prije samo dva mjeseca u Moskvi su se družili ruski predsjednik Putin i njegov turski kolega Erdogan, smješkajući se pred kamerama na otvaranju goleme moskovske džamije koja može primiti 10 tisuća vjernika. Točno nakon dva mjeseca Turci ruše ruski borbeni avion na tursko-sirijskoj granici i svijet se iznova plaši velikog rata. Što se u međuvremenu dogodilo?
Tko je nasljednik Muhameda
Sedam dana nakon otvaranja džamije, za koje donedavno ruske vlasti nisu izdavale građevinske dozvole, Putin je počeo vojnu intervenciju u Siriji, pod izlikom da želi uništiti teroriste Daesha, Islamske države Iraka i Levanta, poznate pod kraticom ISIL, a u stvari kako bi spasio svog saveznika sirijskog predsjednika Bashara al-Assada napadajući njegove protivnike, tko god oni bili. S druge strane, Turska je stalno na meti optužbi da joj, u najmanju ruku, nije ni na kraj pameti djelovanje protiv Daesha, novinari su izvještavali o mnogim borcima koji su iz Europe dolazili u Tursku kako bi se pridružili Daeshu, borcima koji se i nisu skrivali po Istanbulu ili u pograničnom gradu Gaziantepu. Sirijski rat tako sve očitije pokazuje svoje pravo lice, lice sukoba unutar islama, sukoba šijita i sunita. Šijiti su manjina među muslimanima, prema procjenama – jer takvih popisa nema – ima ih 15-ak posto od 1,6 milijardi muslimana u svijetu. No, žive većinom upravo na Bliskom istoku, polovica stanovništva tu su šijiti, tu su i zemlje sa šijitskom većinom, najvažniji je Iran, te Bahrein i Libanon, a američki udar na Irak i rušenje Sadama Huseina koji je vladao uz pomoć sunitske manjine proizveo je uzdizanje šijita u području koje nazivaju i šijitskim polumjesecom. To je uzdizanje američki profesor Vali Nusr opisao u knjizi "Šijitski preporod". Baasistički režimi u dvije zemlje, koji su se proglašavali za sekularne socijalističke režime, Irak i Sirija, zapravo su desetljećima preživljavali tako što su se krvavi diktatori služili vjerskom podjelom. Dok su u Iraku šijiti bili potisnuti za račun manjinskih sunita, u Siriji su alaviti i šijiti bili dio – i još su – Assadove vlasti. Na pitanje zašto su se pobunili protiv Assada, sirijski izbjeglica u turskom logoru nedaleko od sirijske granice, profesor engleskoga, rekao mi je da nitko nije mogao dobiti posao osim ljudi iz Assadova grada Latakije, te da je vladala korupcija. Karakteristično, rijetko će koji musliman ukazati na tu nepomirljivu podjelu između sunita i šijita, kojoj možda i nisu uzrok jedino teološke razlike, oko toga tko je trebao naslijediti Muhameda, da li njegov rođak Ali (to zagovaraju šijiti, Shia Ali znači Alijevi sljedbenici, Alijeva stranka) ili kalifi koji su ga stvarno naslijedili. Jer, sad se na uzburkanom tlu bogatom naftom ponovo dijele karte: tko će dobiti više u novoj podjeli teritorija, položaja, privilegija. Započelo je u Iraku.
– U Iraku je temeljna podjela nastala između sunita i šijita. Irački šijiti, koji su Arapi, podržavaju Iran, koji je 1980-ih bio glavni irački neprijatelj. Podjela, dakle, nije prvenstveno nacionalna (Iračani protiv Iranaca), pa ni "rasna", odnosno Arapi protiv Perzijanaca, nego vjerska. Arapi Iračani sukobljavaju se s drugim Arapima Iračanima ovisno o sektaškoj pripadnosti. Lojalnost prema nekoj društvenoj skupini kao što je pleme, klan, država ili narod u islamu se naziva asabijah (asabiyyah) i predstavlja herezu. Jedini vjerski legitiman način ulaska u saveze i iskazivanja lojalnosti je u kontekstu religijske zajednice, odnosno ummeta. Šijitsko-sunitski raskol (fitna) koji je nastao u vrijeme četvrtog kalifa Alija sredinom 7. stoljeća upravo u Iraku, ponovno postaje dominantna tema. No i tu postoje iznimke. Primjer su Kurdi, koji su suniti, ali se bore protiv Islamske države, Al-Qa'ide pa i Turske – dakle drugih sunita. Razlog je u tome što Kurdi sukob percipiraju kao nacionalni i revolucionarni, a ne vjerski. Njihovo zajedničko etničko podrijetlo s Irancima (perzijsko-medijsko) već desetljećima je važan čimbenik njihova puno boljeg odnosa s Irancima nego s Arapima i Turcima – kaže orijentalist Boris Havel. Da je osnova sukoba sektaška, pokazuje i Assadova sudbina. Sirijski diktator krvavih ruku čiji je otac pobio 30-tak tisuća sunita u pobuni u gradu Hami 1982., opstao je ne samo zato što mu je cijelo vrijeme pomagao Putin nego i zato što su mu njegovi alaviti i ostali šijiti morali ostati vjerni, nisu mu mogli okrenuti leđa jer bi to bio i njihov kraj, a u Siriji ih ima više od dva i pol milijuna. Tako Assad i sad drži upravo područje na kojem su šijiti i alaviti većina, pojas uz obalu Sredozemnog mora gdje su luke Latakija i Tartus. I Putin je iz svoje računice pohrlio poslati avione i vojnike u Siriju, ne samo kako bi sačuvao Assada i luku za izlazak ratne flote na toplo more nego i zato da uništi leglo sunitskih radikala koji su došli i iz Ruske Federacije, iz Dagestana, Čečenije. Razvio se tako sektaški rat u jednoj zemlji u kojem izravno i neizravno sudjeluju svjetske sile, neke u prvom redu, druge iz daljega, baš kako je to u svom "Sukobu civilizacija" opisivao Samuel Huntington.
Ovdje je još jedan element, politički pokrenut islamski svijet od Afrike preko Bliskog istoka do zapada Kine, gdje odcjepljenje ili barem autonomiju žele Ujguri, također sunitski muslimani, kojima i nije lako pod pekinškim režimom. Donedavno marginalizirane skupine, čak i kad su zapravo većinske kao što su to suniti u Siriji, ne propuštaju priliku za preuzimanje vlasti i organizaciju države po svojoj mjeri. Glavni uzrok ratova u Siriji i Iraku možda tako i nisu zapadne intervencije ili nekakav izvoz demokracije, nego to što se tamo desetljećima vladalo uz pomoć samo jednog dijela društva, koristeći podjelu unutar islama. Političko uzdizanje islama možda bi dovelo do neprijateljstva prema kršćanskom ili sekularnom svijetu i bez vojnih intervencija, pa tako za udar na Francusku Daesh nalazi razloge i u slobodama svake vrste, uključujući i seksualne, u kojima uživaju Francuzi. Osim toga, tu je i način na koji Francuska tretira svoje muslimanske useljenike, način koji je francuski premijer Manuel Valls u siječnju kad je napadnut "Charlie Hebdo" nazvao aparthejdom. A sad je francuski književnik Pascal Bruckner u razgovoru s Damirom Matkovićem za HRT pozvao na promjenu odnosa prema imigrantima. Predlaže s jedne strane integraciju muslimana tako da džamije financira država, a ne muslimanske države Perzijskog zaljeva, ali i da se radikalni imami, koji poučavaju takfirizmu, mržnji prema svakoj drugoj religiji, protjeraju iz zemlje. Tu dolazimo do pitanja koje je još aktualno i u kršćanskim zemljama, mogu li svećenici propovijedati protiv osnovnih zasada zapadnog sekularnog, liberalnog društva, proglašavajući, primjerice, homoseksualnost bolešću.
Problem sekularnosti
Dok mnogi optužuju Saudijsku Arabiju, zemlju sunitskih muslimana u kojoj je na snazi šerijatski zakon, da financijski pomaže teroriste Daesha, u terorističkom magazinu Dabiq saudijski kralj i nije pozitivno prikazan, i on je među suradnicima "modernih križara", kako nazivaju Obamu i ostale. No, tom se kralju, čini se, prijestolje trese. Između bogatih zaljevskih sunitskih zemalja i sunitskih radikala odnosi nisu uvijek jednodimenzionalni, kao što je već viđeno s Al-Qa'idom i Bin Ladenom, iako nije sigurno da im ciljevi zapravo nisu slični. Kako god bilo, među analitičarima nema spora da je Saudijska Arabija željela Assadov pad i pomagala onima koji su ga rušili.
Sunitska Turska, u kojoj je Erdogan ispunio desetljetne težnje mnogih u pogledu islamizacije, zacijelo ima puno manje protiv Daesha, kakav god bio, nego protiv Kurda, muslimanskog sunitskog naroda čiji je nacionalni osjećaj, za razliku od mnogih drugih muslimana, jači od vjerskog. Na pitanje je li u osnovi rata u Siriji zapravo rat sunita i šijita, Havel kaže da to postaje sve očitije.
– Taj aspekt u Siriji dosad nije bio toliko jasan zbog uloge Assadova režima koji slovi kao sekularan, što on velikim dijelom i jest. No suniti na njega ne gledaju kao na sekularnog protivnika, nego kao na šijitskog protivnika. Alaviti su, naime, šijitska sljedba. Na Assadov režim slično gledaju i šijiti: Hezbollah i Iran podržavaju Assada ne kao sekularnu opciju, nego kao opciju koja je njima religijski bliža – kaže Havel.
Kakva uopće može ili treba biti uloga zapadnih zemalja u sektaškom sukobu na Bliskom istoku?
– Došlo je do promjene među nedržavnim arapskim akterima, u vrijeme Jasera Arafata bilo je uobičajeno da PLO jedno govori u javnosti, a drugo smišlja i čini u tajnosti. Današnji nedržavni akteri, poput Islamske države, Al-Qa'ide ili Hezbollaha, točno iznose što misle i namjeravaju, i to u službenim glasilima koja stavljaju na internet. Njihove javne poruke u skladu su s njihovim postupcima. Ma koliko njihovi motivi bili bizarni i morbidni, oni su stvarni. Zapad ih mora doživljavati kao stvarne, a ne pokušavati iz pozicije svojega svjetonazora reinterpretirati njihove motive kako bi bili manje bizarni i morbidni, a više pragmatični – kaže Havel.
>> 'Mir će se vratiti u Siriju kad Zapad i Saudijska Arabija prestanu podržavati teroriste'
>> Sirijski pobunjenici prepuštaju režimu 'prijestolnicu revolucije'
Krivo!!! Zapad već desetljećem potiče sukobe. Ovo što se događa u Siriji događalo se i osamdesetih godina, ali onda nije bilo načina da uvezu zapadne plaćenike sa svih strana svijeta zbog komunizma i zato što su okolne države bile stabilne sa stabilnim vladama koje nisu dopustile da se teroristi kote. Kada je komunizam propao zapadu se ostvarila najveća želja a to je da uništi njima nepovoljne vlade a u tome ih nitko nije mogao spriječiti. Afganistan je jedan od primjera kako je zapad osamdesetih godina destabilizirao tu zemlju samo da bi Rusiju uvukao u rat. Isto rade i danas sa Ukrajinom i svim bivšim ruskim republikama. Pravdajući to kao želju da svim uvedu demokraciju, a zapravo stavljaju šape na sve prirodne resurse u tim zemljama.