Šuljić: Pisat ću dnevno 'Večernji brevijar’

Don Anton Šuljić od sutra počinje pisati u Večernjem listu. Do polovice prošle godine ravnatelj i glavni urednik Informativne katoličke agencije, te pročelnik Tiskovnog ureda Hrvatske biskupske konferencije, Šuljić se nekoliko mjeseci nakon odlaska sa spomenutih službi privremeno povukao iz javnosti.

Prešao je na dužnost pomoćnika direktora Kršćanske sadašnjosti, zagrebačke nakladničke kuće u vlasništvu Zagrebačke nadbiskupije. S osvrtima na neka aktualna zbivanja počeo se pojavljivati ponovno u zadnje vrijeme, a od sutra će u Večernjaku ispisivati svoju dnevnu kolumnu kojoj će naziv biti “Večernji brevijar”. Njegova kolumna izlazit će svaki dan osim subote, a u razgovoru pojasnio nam je zašto se odlučio na pisanje te kojim će se sve temama baviti.

Što vas je potaknulo na pisanje dnevnih kolumni u dnevnim novinama?
– Već sam i prije u Večernjaku objavljivao tjedne kolumne pa je postojala obostrana volja da nastavimo suradnju. Dnevna kolumna je za mene zaista velik izazov i nisam se lako odlučio na taj korak. Najviše se bojim postati predvidiv, a time i dosadan pa onda i suvišan. A k tome, iz crkvenoga života nije baš lako naći nešto aktualno za svaki dan. Crkveni je organizam živ, ali često i bez nekih osobitosti koje bi medijima, i naravno čitateljima, bile zanimljive. No, život je mnogo širi pa se nadam da ću u tome kontekstu nalaziti dovoljno izazova i, propuštajući to kroza svoj filtar, moći biti i aktualan i koristan.

Što nam sugerira naziv kolumne “Večernji brevijar”?
– Brevijar je latinski naziv službenog molitvenika klera i Bogu posvećenih osoba. Na hrvatskom se zove časoslov i moli se u određeno doba dana. Ta protočnost dana, vrijeme, događanje u kojem je uvijek upisano nešto od kozmičke svevremenosti bit će i oblik pisanja te kolumne. No, brevijar je i sinonim za važnu knjigu, ali i za nešto što predstavlja kratku formu. Moja kolumna bit će relativno kratka pa je izbor brevijara u kombinaciji s nazivom lista skovan kako bi se izrazio stanovit oblik crkvene i uopće vjerske prizme kroz koju bih želio gledati događaje, svijet, vrednote, ljude i sve ostalo što već dođe.

Kojim ćete se sve temama baviti?
– Uz prije naznačeno bavit ću se i svime što budem smatrao važnim ili dobrim. To može biti tema iz Opće crkve, zatim svakako događanja vezana uz Crkvu i vjerska pitanja važna za naše prilike, ali to jednostavno može biti i događaj iz svakodnevnog života, zatim poneka misao ili spoznaja koja mi se nametne iz teološke i druge literature sve do sugestija koje budu dolazile od čitatelja ili pak od uredništva. Prizma koju sam spomenuo bit će ona koju je odredio Drugi vatikanski sabor. Mislim da se ta, uglavnom ipak dijaloška i afirmativna perspektiva, katkad nedovoljno osjeti u nastupima crkvenih ljudi u medijima.

Može li se otvaranje vaše kolumne protumačiti kao svojevrsni iskorak u približavanju Crkve i svijeta, Crkve i svjetovnih medija?
– Crkva čini te iskorake, kad uspješno kad manje uspješno. Ja sam se i do sada trudio biti nazočan u medijima, više naravno i zbog naravi službe koju sam obavljao – a to je također bilo i crkveno djelovanje – pa ovo ne smatram nekim osobitim iskorakom u smjeru približavanja. No, ako dobro razumijem vaše pitanje, rekao bih da niste daleko od istine kada mi sugerirate stanovito povlačenje od medija odgovornih crkvenih ljudi i struktura. Na to jedva više mogu utjecati. Ostaje mi, kao i prije, procjena vlastite odgovornosti i savjesti, što u nekom smislu smatram važnijim od dekreta i službenih poslanja. Malo više povjerenja, kako mi to u Crkvi volimo reći, u Duha koji “puše gdje i kako hoće” i na ovome području neće biti na odmet.

Opet je nezaobilazno pitanje odnosa Crkve i medija. Gdje sve zapinje da se stanje nikako ne popravlja?
– Vjerujte mi da ne znam točno. Crkva ima problema s medijima i to je točno. Možda je u nas problem što se i Crkva nalazi u stanovitoj tranziciji kao i cijelo društvo. Nas još u punoj mjeri ne zapljuskuju oni problemi koje ima Crkva na Zapadu. K tome, mi u Crkvi ipak još dokraja nismo “preboljeli” komunizam. On je u nama ostavio duboke korijene pa kao da žalimo što više nemamo otvorenog neprijatelja, a time i jasne linije. U ovom novom vremenu kao da se baš i ne snalazimo najbolje. Neki obrasci crkvenog razmišljanja uvjetovani su i tim diskursom. K tome, mediji i nisu baš nevinašca. Nesređenost koja na tome polju vlada čini još veću zbrku. Za takvu bitku Crkva nema ni dovoljno odgovarajućega kadra. Danas na prste jedne ruke možete nabrojiti ljude koji su se u našoj Crkvi školovali za djelovanje u medijima. Osim toga, u Crkvi je dosta rizično imati vlastito mišljenje pa se i zato sve manje ljudi usudi nastupiti u medijima. Možda je naš problem i u tome što je Crkva jednostavno dopustila da bude percipirana kao vlast ili kao moć, što medije a priori svrstava protiv nje!? Kako god uzeli, slažem se s vama da se stanje bitno ne popravlja.