Suosjećamo sa Sirijcima ali njih i ne gledamo drukčije nego kao goste

Gradske su ulice vrvjele ljudima, ulični su prodavači izvlačili kolica s bananama i kuhanim kukuruzima, a zrakom su se isprepletali mirisi orijentalnih začina i baklave. Ispred trgovine sportskom odjećom i obućom stajala su dvojica muškaraca uz lutku prerezanu u struku na čije je noge bila navučena “original” trenirka, a čiji je struk poslužio kao stolić za šalice turske kave. Smiju se, gestikuliraju, bacivši svako malo opušak ili na pješačku stazu ili u prolaz tik uz dućan.

Osim materinskog turskog jezika ne znaju ni jedan drugi, no na mobitelima su im instalirane aplikacije koje ruše sve jezične barijere, pa naposljetku shvatiše da Croatia nije isto što i Rusija već da je to zemlja – koju zovu Hırvatistan – dobrog nogometa. Zanima ih kako se kod nas živi, kolike su nam plaće, govore da su prosječna mjesečna primanja u Turskoj oko 650 američkih dolara. Oni su iz Gaziantepa, šestog po veličini grada u Turskoj u kojem je sada gotovo dva milijuna stanovnika. Taj grad bogate povijesti, smješten na pragu drevne Mezopotamije, u jugoistočnoj Anadoliji, na granici sa Sirijom, slovi za prijestolnicu baklave i mnogi kažu da se upravo ovdje ta slastica pravi najbolje na svijetu. Hrvati su ga imali prilike upoznati kroz tursku sapunicu “Miješani brak”, a ljubitelji košarke znaju da ondje igra naš bivši reprezentativac Marko Tomas.

I kuhinje su slične

Gaziantep je dugo bio ulazna luka za brojne borce koji su preko ovdašnjeg aerodroma pristizali sa svih strana svijeta kako bi se priključili ISIL-u u ratu u Siriji i Iraku. No, posljednjih godina Gaziantep je bio izlaz za mnogobrojne Sirijce što su se ovdje, pobjegavši iz pakla manje od stotinu kilometara udaljenog Alepa, nastanili.

– Nemamo ništa protiv Sirijaca, oni su naši gosti, zbog čega uopće ne moraju tražiti azil. Mentalitetom smo vrlo slični, kuhinjom pogotovo. I dobro su se uklopili. Međutim, nije dobro što je Turska bez provjere primala sve, sa svih strana. Dovelo je to do povećanja stope kriminala. Europa je to puno bolje uredila kontrolirajući ulaske – prevodi Google riječi muškaraca ispred trgovine.

Ulazak migranata iz Turske u Grčku iz koje odlaze put zapada koristeći ili morski pravac preko Italije ili jednu od dvije kopnene rute, bilo preko Albanije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Hrvatske ili preko Makedonije, Srbije i Hrvatske kritična je točka koja pogađa zemlje jugoistočne Europe. Stoga je prije dvije godine Turska – zemlja sa statusom vječnog kandidata za ulazak u Uniju – po svemu sudeći uspjela natjerati Europu da joj pomogne, iako “turski sultan” Reçep Tayyip Erdoğan opet prijeti da će otvoriti granice jer novca, očito, nikad dosta. Sporazumom iz proljeća 2016. godine Turska se između ostalog obvezala poduzeti sve kako bi spriječila nove migracijske rute, a Europa je tada obećala novčano pomoći s tri milijarde eura zemlji u kojoj je registriranih oko tri i pol milijuna izbjeglica iz Sirije te još gotovo pola milijuna iz drugih zemalja. Isti je iznos za pomoć ugovoren i ove godine. Dio europske omotnice namijenjen je humanitarnoj pomoći, ostatak za projekte u području obrazovanja, zdravstva, ekonomske i socijalne integracije i upravljanje migracijama.

– Taj novac nije izravno dan turskoj vladi već se koristi za financiranje konkretnih projekata i koordinaciju s Turcima, za integraciju sirijskih izbjeglica – kaže šef delegacije EU u Turskoj, veleposlanik Christian Berger.

Pomoć iz Europe pomogla je braći Hadri, Aimanu i Ameru, kojima su bombe uništile tvornice što su ih imali u Alepu da opet stanu na noge. Dolaskom u Gaziantep započeli su, kažu, od nule. Danas imaju tvornicu za pakiranje čipsa i sličnih grickalica, zapošljavaju i svoje sunarodnjake, ali i Turke. Braća Hadri vlasnici su jedne od 1500 tvrtki koliko su ih u Gaziantepu otvorili izbjeglice iz Sirije. Jedan od njih je i Firas Zalari, vlasnik tvornice tepiha. U cijeloj Turskoj je 12.000 tvrtki u vlasništvu Sirijaca.

– Izbjeglice su razvojni i gospodarski čimbenici koji svojim sposobnostima i talentima mogu pozitivno pridonijeti turskom gospodarstvu. Zbog toga je EU podupirala i nastavit će podupirati Tursku u nastojanjima da unaprijedi vještine izbjeglica kao što su poduzetništvo te da poboljša zapošljivost, pristup tržištu rada i integraciju izbjeglica – tumači veleposlanik Berger.

Iz tog razloga Sirijcima EU pomaže u edukaciji, od učenja jezika do prekvalifikacija za deficitarna zanimanja te stručnog usavršavanja, poput onog u centru koji je prije nekoliko godina novcem EU osnovao UNDP u suradnji s gospodarskom komorom Gaziantepa. U posljednjih godinu i pol osposobljavanje je završilo oko dvije tisuće mladih izbjeglica. Dok što više njih ne pronađe posao i tako si osigura vlastitu egzistenciju, socijalni mir ovdje neće biti moguć. U Gaziantep je, naime, došlo oko pola milijuna izbjeglica.

– Jako nas je puno, a ja sam u boljoj poziciji jer sam prošla edukaciju i pokrenula svoj biznis. Veliki je problem kako izići na tržište – izjavila je Sirijka u tridesetima koja kaže da, poput većine svojih sunarodnjaka, razmišlja o povratku kući, no svjesna je da to još nije moguće i da nitko sa sigurnošću i ne može reći kada će se to dogoditi. Ne bude li se mogla vratiti kući, ostat će u Turskoj. Poput nje razmišljaju i gotovo svi oni koji su se integrirali u novu sredinu i osigurali si egzistenciju. Europa tim ljudima nije na pameti. No, u izbjegličkoj populaciji u Turskoj nalazi se oko 1,8 milijuna radno sposobnih ljudi, no radne je dozvole za sada dobilo njih samo pedesetak tisuća, što je jedan od većih problema. Jedan od onih koji je dobio priliku za rad u zdravstvenom centru četvrti Sahinbey kamo sirijski izbjeglice dolaze po osnovnu medicinsku skrb, jest i liječnik Mustafa Loluk iz Alepa. Dok prolazimo hodnicima punim izbjeglica koji strpljivo čekaju na red za pregled, od doktora doznajemo da se, unatoč tome što su dobro prihvaćeni u Turskoj, osjećaju poput liječnika B-klase jer ne mogu raditi u pravim bolnicama nego samo propisivati lijekove.

– Kolika je uopće plaća liječnika u Turskoj? Mi ovdje radimo za 700 eura, je li to normalno, nekako nam se čini da smo potplaćeni – komentira pak četvero liječnika izbjeglica.

U Turskoj trenutačno djeluje 178 medicinskih centara za migrante, gdje oko 3000 sirijskih stažista radi na liječenju svojih sunarodnjaka. Financijskom injekcijom Europa nastoji riješiti dostupnost zdravstvenih usluga za izbjeglice te ujedno smanjiti opterećenost zdravstvenog sustava, kako sami Turci ne bi trpjeli posljedice zbog lista čekanja na preglede.

Europska unija je uz brigu za fizičko zdravlje nastojala osigurati novac i za mentalno zdravlje izbjeglica pa u centru UN Women u Gaziantepu sirijske žene sada imaju pristup psiholozima, socijalnim radnicima, imaju radionice šivanja, kuhanja, pripremaju zimnicu... Održava se ovdje i nastava na turskom jeziku za njih, ali i za njihovu djecu vrtićke dobi.

Došla kao nitko i ništa

– Suprug mi je poginuo u ratu, a ja sam pobjegla ovamo. U Alepu smo imali malu trgovinu cipela, ovdje sam došla kao nitko i ništa. Danas moja djeca studiraju, ona su me i nagovorila da počnem dolaziti u centar. I malo mi je bolje – kaže jedna od korisnica ženskog centra.

– Cilj nam je da na kraju mogu stati na svoje noge – objašnjava veleposlanik EU u Turskoj Christian Berger rekavši da se do kraja godine očekuje potpisivanje prvih ugovora financiranih iz druge tranše, čime Bruxelles želi potaknuti više projekata za stvaranje poslovnih prilika za izbjeglice.

Berger tvrdi da su u posljednje dvije godine uspostavljena 72 konkretna projekta. No s obzirom na to da je u Turskoj samo izbjeglica koliko je u Hrvatskoj stanovnika, to nikako nije dovoljno.

– Suosjećamo s izbjeglicama, ponavljamo da Sirijce i ne gledamo drukčije nego kao goste, no mi sami ne možemo iznijeti teret izbjegličke krize jer ćemo svi zajedno propasti – bacivši opušak na stazu prije no što se vratio u trgovinu rekao je prodavač iz Gaziantepa, grada izbjeglica i baklave.