Sasvim ozbiljno mogli smo u novinama nedavno pročitati da je "lopova (25), koji je iz šupe 50-godišnje stanarke na Savskoj cesti u subotu oko 11.20 sati ukrao nekoliko knjiga, na djelu uhvatio 56-godišnji stanar zgrade te ga zadržao do dolaska policije". Doznali smo da je "mladi kradljivac" najprije, "uz pomoć letve, iščupao drvene letve sa šupe u kojoj su bile knjige", a da ga je potom ščepao revni stanar tanka uha te predao policajcima. Iznad te kratke vijesti o neviđenom nacionalnom lopovluku stajao je mrki i strogi naslov: "Uhvaćen lopov koji je iz šupe ukrao nekoliko knjiga"!
Da u Hrvatskoj netko krade, to nije ništa neobično. Ali da netko krade knjige, to sigurno jest. Naravno da je ružno krasti. Pa i knjige. No da u zemlji sa sedam posto akademski obrazovanih i barem toliko onih koji ne znaju našvrljati ni vlastito ime netko krade knjige, to se već pomalo ubraja u čuda. Knjige koje je "lopov" i "mladi kradljivac" kanio uzeti iz šupe u Savskoj očito nisu neki rariteti, stare dragocjenosti, koje je kanio dobro unovčiti, kao što su to prije dvadesetak godina činili kradljivci i preprodavači inkunabula ukradenih iz zagrebačke Sveučilišne knjižnice.
Da su knjige iz Savske nešto osobito ili da su nešto emocionalno značile vlasniku, sigurno ih ne bi držao u prašnjavoj podrumskoj šupi. Uhvaćeni je mladić te odbačene knjige, izgleda, kanio uzeti da bi ih čitao! Gotovo nevjerojatan motiv u kulturi gdje se malo ili nimalo ne čita, gdje se krade ali ne da bi se čitalo.
Samo dvije stranice prije vijesti o "lopovu" koji krade knjige iste su novine upozorile na zabrinjavajuću razinu nacionalne pismenosti, da smo "pismeni, a nepismeni", gdje resorni ministar upozorava: "Hrvati moraju bolje naučiti svoj jezik." Ministrovo je upozorenje zapravo u realnosti već pretvoreno u dugotrajnu dešperaciju, gdje razum može jedino zdvajati nad činjenicom da neki naši akademici govore kao da su na seoskom prelu, a da "darovitim književnicima" bivaju razglašeni čak i polupismeni kripli. S tek nešto pretjerivanja može se također reći da mi imamo "javnih uglednika" koji su više knjiga napisali nego pročitali, da je često važnije biti član nekog klana nego se nečim serizono baviti. Mi imamo pojedinaca koji su revnovanjem ovdašnjih "ministarstava istine" pretvoreni u hodajuće javne institucije, a da malo tko zna čime se oni zapravo ozbiljno bave.
Ne fali im ni akademskih titula, ni važnih seminara, ni visokih honorara, ni elitnih domjenaka, ni prostora u novinama, ni minuta na televiziji. U društvu u kojem dojučerašnje trendseterice i sponzoruše figuriraju kao predstavnice ženske literature, umjetnički jalovci kao neporeciva avangarda, a kradljivci milijuna kao naša gospodarska elita, mladić koji iz šupe pokuša uzeti odbačene knjige i ne može biti ništa drugo osim "lopov".