Super Mario: Prvim volejom pogodio je – luster u sobi!

– Od Marija uvijek očekujem da bude najbolji, tako da me dobre igre u Bayernu nisu iznenadile. On je naučio samo na rad i kod njega nema odustajanja, tako da ga nije trebalo posebno upozoravati što ga tamo čeka – kaže Mato Mandžukić, koji je sinu prilikom odlaska u München poručio da samo nastavi predano raditi kao i prije, a treneri će to već prepoznati.

Danas, kad je Mario sa 14 pogodaka u 17 utakmica ponovno izbio ne čelo liste strijelaca Bundeslige, Mato s ponosom ističe kako bi se isto dogodilo i da je prešao u bilo koji drugi klub. Jer on je, kaže, takav tip – voli se boriti i raditi i nikada se ne predaje. I poslije posljednje briljantne predstave rekao mu je da je odigrao dobro, ali ne i odlično, da se ne bi previše uzdigao u nebesa.

Unatoč jakoj konkurenciji u vrhu napada, Mario se nametnuo i nikome ne dopušta da ga istisne iz momčadi.

– Konkurencija uvijek postoji, ali ona te samo tjera da radiš i budeš ozbiljan – nastavlja Mato.

Pravi univerzalac

Prema tatinim riječima, Marijeva nogometna priča počela je praktično još u pelenama. Loptu je počeo šutirati čim je prohodao, trčao je za njom još puno prije nego što ga je Mato sa šest godina odveo u njemački Ditzingen. Lopta mu je bila omiljena igračka, igrao se njome i vani i u kući. Uz taj period vezana je i jedna anegdota, kada je kao četverogodišnjak svoj prvi pogodak pospremio u jedan – luster!

– Lupao je loptom u kuhinji pa sam mu rekao da ode u sobu. Odjednom je nešto prasnulo. Otvorio sam vrata i vidio komadiće lustera razbacane po podu. Što ću, kupio sam drugi i gotovo – smije se Mato, koji je sina nakon povratka u Hrvatsku upisao u Marsoniju.

Mario je, kaže, veliki univerzalac. Osim u špici, podjednako kvalitetno može odraditi posao i u vezi, na boku, pa i na stoperskoj poziciji. Treneri su ga u mlađim uzrastima uglavnom stavljali na desni bok, dok jednom prilikom kao sedamnaestogodišnjak nije otišao na posudbu u Livadu Željezničar. Trener Darko Basara prebacio ga je tada u vrh napada, što se odmah pokazalo kao pun pogodak.

– Nakon povratka s posudbe Mario je još imao pravo igranja za juniore. Sjećam se da sam ga uvrstio u momčad u finalu Kupa Slavonije i Baranje protiv Cibalije. Pobijedili smo 4:0, a on je zabio tri gola. Međutim, nekoliko minuta prije kraja morao sam ga izvući iz igre jer je dosta radio laktovima u skokovima, a već je imao žuti karton – govori nekadašnji Marijev trener Tadija Brnić i dodaje kako je, kada je sudac uperio pogled prema njemu, znao da ga mora izvesti da ne bi “pocrvenio”.

Prema Brnićevim riječima, Mario je još kao klinac bio jako vrijedan. Redovito je dolazio na sve treninge i nikad mu nije bilo teško odraditi bilo koju vježbu. Nekad je čak bježao iz škole da dođe na trening u drugoj smjeni. Odmah se vidjelo da se taj dečko želi profesionalno baviti nogometom. Brnić je brzo prepoznao njegov talent te ga je kao kadeta stavljao u igru s dvije godine starijim juniorima. Premda je bio fizički slabiji, nije se bojao i kvalitetno je odrađivao dvoboje.

“Mediću, zaradit ćete!”

– Marija je oduvijek krasila drskost i pozitivan sportski bezobrazluk. Mislim da Ćiro nije imao loše namjere kad ga je nazvao đilkošem, jer to je riječ koja se može upotrijebiti za srčanog i energičnog igrača koji se ničega ne boji, a Mario je bio upravo takav – ističe Brnić.

On ipak dodaje kako je moguće da je takva Blaževićeva reakcija bila posljedica Mandžukićeva odnosa sa Zdravkom Mamićem. Dinamov je predsjednik, kaže, bio sklon psovanju i vrijeđanju igrača, a kada je takve riječi uputio Mariju koji je uvijek pošteno natapao dres znojem, ovaj mu je vjerojatno uzvratio.

Za razliku od Ivice Olića, od kojega je zaradila čak tri milijuna eura, Marsonia je od Mandžukića inkasirala tek 200.000 eura. Ključnu ulogu kod Marijeva prelaska u Zagreb odigrao je otac Mato. S obzirom na to da je dolazio iz male Marsonije, odšteta od 80.000 eura ipak se činila relativno visokom.

– Uspio sam nabaviti broj Ivana Cvjetkovića Tarzana, kojemu sam u nekoliko riječi rekao da imam sina. Nisam ga ništa hvalio, samo sam ga zamolio da ga malo pogleda pa da mu, ako mu se svidi, bude menadžer. A što se tiče samog prelaska u Zagreb, svojim životom jamčio sam predsjedniku kluba Draženu Mediću da će imati koristi od Marija i da će zaraditi na njemu – govori Mandžukić stariji.

Kasnije je Mario svojom igrom zaslužio najprije Dinamov, a poslije i Wolfsburgov i Bayernov poziv. Ali, cijela je priča mogla i drugačije završiti da je Mario, umjesto u Zagreb, otišao na Poljud. Naime, tadašnji Marsonijin direktor Tadija Brnić ponudio je Marija, koji je u to vrijeme već bio juniorski reprezentativac, tadašnjem treneru Hajduka Ćiri Blaževiću.

Najgore je bilo u Wolfsburgu

– Ćiro me uputio na Igora Štimca, kojemu sam rekao da bi Mandžukić bio pravi igrač za Hajduk, ali on mi je odgovorio da im Mario ne treba jer već imaju Kalinića. Ja sam se na to samo nasmijao i rekao: "Pred nama je, vidjet ćemo koji će od njih dvojice biti jači igrač" – kaže Brnić.

Uoči nadolazećeg ogleda sa Srbijom, Mato kaže kako ne bi bilo dobro opterećivati Marija očekivanjima da upravo on mora biti igrač odluke. Umjesto pritiska, bolje bi, kaže, bilo ostaviti ga da u miru razmišlja o toj utakmici i sam se pripremi za nju. Što se pak tiče eventualne nove igračke destinacije, kaže:

– Naravno da ne bih imao ništa protiv da, poput Modrića, završi u Realu, za koji navijam, ili u Barceloni. Međutim, mislim da mu po njegovu stilu, borbenosti i trci najviše odgovara engleska liga, premda je i njemačka tu negdje – kaže Mato koji skuplja sve Marijeve isječke iz novina i prati njegove nastupe na TV-u.

Sprema se 19. veljače potegnuti put Londona kako bi uživo pogledao dvoboj Lige prvaka s Arsenalom, a odmah je zatim i Kup s Borussijom iz Dortmunda.

– Najsretniji sam bio u vrijeme kada je Mario pružao blistave partije na Europskom prvenstvu, a najtužniji kada sam gledao onu njegovu patnju u Wolfsburgu dok su se borili za opstanak. Vidio sam da se bori i želi, ali jednostavno nije imao s kim. Jedva sam čekao subotu ili nedjelju da pogledam utakmicu, a onda bih bio toliko razočaran da sam htio razbiti televizor – zaključio je Mato.