Šuplja zemlja

Teoriju o šupljoj Zemlji iznio je 1692. engleski astronom Edmund Halley, primijetivši da se tijekom vremena smjer magnetskog polja mijenjao, što je jedino mogao objasniti postojanjem više magnetskih polja. Zaključio je da se unutar Zemlje nalazi još jedna sfera s vlastitim magnetnim poljem koje je nekad u otklonu od magnetskog polja Zemlje.

Kako je bilo više od jednog odstupanja magnetskog polja, zaključio je da se u Zemlji nalaze tri planeta. U Kraljevskom društvu u Londonu 1692. objasnio je da su one veličine Marsa, Venere i Merkura. Halley je sugerirao da je unutrašnjost zemlje napučena životom i osvijetljena atmosferom od svjetlećeg plina te da je polarna svjetlost uzrokovana izlaskom tog plina kroz tanku koru na polovima.

Halleyevu teoriju mnogi su prihvatili, često dodajući vlastite zamisli. U 18. st. švicarski matematičar Leonhard Euler zamijenio je teoriju o sferama unutar Zemlje zaključkom da se unutar Zemlje nalazi samo jedna sfera sa suncem promjera 600 milja (960 km) koje daje toplinu i svjetlo naprednoj civilizaciji. Nakon toga je škotski matematičar sir John Leslie iznio ideju da se unutar Zemlje nalaze dva sunca koja je nazvao Pluto i Proserpine.

Jedan od najvatrenijih pobornika šuplje Zemlje bio je Amerikanac John Cleeves Symmes, bivši vojni časnik i poslovni čovjek. Vjerovao je da je Zemlja šuplja i da se ulazi u njenu unutrašnjost, u koje je moguće uploviti, nalaze na Sjevernom i Južnom polu, da su široki 4000 milja i 6000 milja. Nadao da će otkriti novu ljudsku rasu i nepoznate životinjske vrste.

Počeo je održavati predavanja koja su privlačila mnogo slušatelja, koji su zapanjeno slušali uvjerljive opise tople, bogate zemlje pune bujne vegetacije. Dojam je ostavio i na Richarda Johnsona, vladina predstavnika, koji je bio u publici i koji je od Kongresa 1818. tražio da opreme dva broda, ali je nakon diskusije projekt odbačen kao “neuvjerljiv”.

Symmesa to nije pokolebalo. Pružio je cijeli niz argumenata koji su podržavali njegovu tezu. Napominjao je da su istraživači često izvještavali o tajanstvenim strujama (koje su, po njemu, očito potjecale iz šupljina na polovima) toplog zraka koje tope led u polarnim morima.

Na pitanje kako će gledati u mraku, rekao je kako smatra da tamo neće biti potpuni mrak jer će se sunčeve zrake prelamati kroz rupe i stvarati blagu svjetlost. Tvrdio je da se Zemlja nije mogla sama organizirati u tvrdu kuglu jer centrifugalna sila tjera materiju dalje od osi rotacije, a gravitacija je vuče prema unutra. Kad se te sile uravnoteže, rekao je, nastaje pojas materijala kod kojeg je najgušća materija krajnja, a os otvorena.Ekspedicija

Symmesove rupe
Na taj način, tvrdio je Symmes, materija Zemlje organizira se u okrugle šuplje sfere otvorene na polovima. Upozorio je na sedimentaciju po gustoći materija koja nastaje kod vrtnje svake smjese. Tvrdio je da je priroda vrlo ekonomična i da se ne bi razbacivala materijom te upozorio na sve moguće šuplje konstrukcije – od šupljih kostiju, stabljika biljaka, cjevčica pera i kose. Smatrao je da su otvori pod blagim kutom  nagnuti kroz tisuće kilometara debelu koru Zemlje. Svako tko se spusti, našao bi se u blagoj zaštićenoj zemlji koju griju indirektne zrake Sunca koje ulaze kroz polarne rupe.

U siječnju 1823. kongresmeni SAD-a opet su pažljivo proučavali njegov zahtjev za financiranje ekspedicije u središte zemlje, uz kojega je ovoga puta priložio peticiju sa stotinjak potpisa. Johnson se opet založio za njega, jer ga je uvjerio da će se, osim dostignuća u biologiji, geologiji i zemljopisu, pružiti i mogućnost trgovine.

Svoj plan razradio je precizno do najsitnijih detalja. Odlučio se prvo latiti sjeverne rupe. Za pothvat mu je trebalo nekoliko odvažnih ljudi, nekoliko znanstvenika određenih specijalnosti, dva broda te irvasi i saonice za prijelaz preko ledenih prostranstava Sibira otkud je htio krenuti na put.

Namjeravao je uploviti u rupu kroz Beringov prolaz. 25 kongresmena glasalo je za Symmesovu ekspediciju, ali su bili manjina, pa je projekt odbačen. Symmes je nastavio s predavanjima, a navodne rupe na polovima s vremenom su nazvane Symmesovim rupama. Umro je vraćajući se s predavanja u Kanadi 1829., u 49. godini.

Symmes je neuspješno posvetio veći dio života promicanju svoje teorije i skupljanju novca za ekspediciju. Ali nakon njegove smrti jedan od njegovih sljedbenika, novinski urednik Jeremiah Reynolds, uspio je utjecati na američku vladu da 1838. pošalje ekspediciju na Antarktiku. Istraživači nisu uspjeli naći rupu u unutrašnjost Zemlje, ali su se zato vratili s gomilom uvjerljivih dokaza da Antarktika nije samo polarna kapa nego sedmi Zemljin kontinent.