Supruga uhićenog Purde čula se s njim: Kod kuće je danas ili sutra!

Hvala Bogu i neponovilo se! Sve najbolje obitelji Purda!

sve dok se ne identificira titova komunistička jna kao agresor na demokraciju ovi jadnici će biti gubitnici, a titova preustrojena jna će im suditi zahvaljujući fukari za čiju volju su krvarili heroji. hrvatska i srbija s tim nemaju veze. u suštini se tu radi o ideološkom sukobu koji mimikrira na sve moguće načine. hrvatska je ponovo okupirana u svakom pogledu. okupaciju su sproveli kvislinzi. pitanje je je li hrvatska uopće moguća kao slobodna i dostojanstvena država.

Hrvatski branitelji - Žrtve političkog oltara Na graničnom prijelazu Županja-Orašje, u dijelu koji pripada BiH, uhićen je vukovarski branitelj Tihomir Purda i to na temelju međunarodne tjeralice kojom ga Srbija optužuje za, navodno, počinjeni ratni zločin u Vukovaru kojeg je on branio od srpske agresije. Rezignirani hrvatski branitelji, i hrvatski narod, traže odgovornost hrvatskih državnih organa i političara jer su još od 2007. znali za srbijansku međunarodnu tjeralicu, i od Srbije sačinjen spisak na kojem se nalaze brojni hrvatski branitelji optuženi za navodne ratne zločine, pa ipak, iako su imali četiri godine vremena, nisu obavijestili hrvatske branitelje pa ni Tihomira Purdu. Na cjedilu ga je ostavila hrvatska država za koju se borio (?!) i zarobljen bio zatočen u više logora na teritoriji Srbije. Predstvanici hrvatske države oborenog pogleda na brojna pitanja zamuckuju dok jedan šturi odgovor naročito diže kosu na glavi: „država nije ničiji servis“ ?! Ovakvu aroganciju i bezobrazluk mogu sebi priuštiti samo oni političari koji su zaboravili, ili ignoriraju, da su hrvatski branitelji svojim životima i udovima servisirali stvaranje i opstojnost hrvatske države i hrvatskog naroda. Niz je pitanja na koja službeni Zagreb još nije dao odgovor: Koji je razlog skrivanja i opužnice i tajnog spiska? Tko će za to snositi odgovornost? Službeni Beograd također nije odgovorio na pitanja. Nakon što je izvršila agresiju na hrvatski narod u Hrvatskoj i BiH, koja moralna podloga motivira Srbiju na ovakv podmukao postupak? Jesu li na tajnom spisku Srbije i general Kadijević i general Adžić koji su, kao zapovjednici JNA, naredili napad na Vukovar? Jedno temljno pitanje zahtijeva odgovor svih nas kojih se, ovako ili onako, ovaj slučaj tiče. Naime, nitko Srbiji ne osporava pravo na politički angžman za hrvatske Srbe. Međutim, ako su u Hrvatskoj počinjeni zločini nad nekim Srbima, a sigurno jesu, to ipak ne mijenja državljanstvo stradalog. Svi Hrvati i Srbi rođeni u Hrvatskoj, koji su stradali ili su počinitelji zločina, nisu bili državljani Srbije već Hrvatske pa ipak Srbija sebi dala pravo biti arogantni žandar i kadija za cijeli Balkan. Odakale Srbiji pravni protektorat nad hrvatskim građanima? Ako su poslijeratni zategnuti odnosi između Hrvatske i Srbije bili prepreka pravosudnoj suradnji, nakon što je u zadnje vrijeme palo toliko strastvenih poljubaca i usklika o sve boljoj međusobnoj suradnji, što sprečava danas obostranu objavu spiska svih osumnjičenih za ratne zločine i ustupak procesa onoj državi u kojoj optuženik posjeduje državljanstvo? Odgovor je ovih dana stigao sam od sebe. Falio je pritisak na političare. Čim je hrvatski narod pritisnuo Pantovčak i Markov trg eksperesno je došlo do načelnog sporazuma kojim Srbija ustupa Hrvatskoj tajni spisak i sudsko procesuiranje branitelja Purde kao i moguća druga sudska procesuiranja. Valda neće biti po onoj; obećanje ludom radovanje. Politikantskim poigravanjem sudbinom vojnika i civila jedino se može radovati Savo Štrbac direktor srpskog dokumentacijskog centra „Veritas“ i na Balkanu najpoznatiji špekulantski trgovac ljudskim kostima. Njemu neodgovara iskrena želja za pomirenjem i korektna pravna suradnja jer mu sijanje mržnje, i lešinarenje nad tuđim nesrećama, omogućuje obilatu moć, lagodan život, i od političara dobijen imunitet na progon zbog vlastitih grijeha koja je počinio tijekom rata u Hrvatskoj. U to ime Savo Štrbac može slobodno otpjevati zhvalnicu „Danke Srbija. Danke Hrvatska.“ Je li slučajnost što svi oni - Beograd, Zagreb, Sarajevo i Banja Luka - imaju svoje tajne spiskove, često sa neutemljenim opužbama, ili je to sračunata politka zastrašivanja i šikaniranja onih koji se žele vratiti u svoje domove? Inače, zašto su na spiskovima samo imena sa neprijateljske strane? U svakom slučaju najviše trpe nevini koji su na smrt preplašeni osvetničkim balkanizmom. Iako je Hrvatska objavila opću amnestiju za pripadnike srpske vojske, izuzuzeti su samo počinitelji ratnih zločina, iako iz svojeg proračuna obnavlja Srbima kuće koje su srušene oružjem Srbije, očito je strah od osvete i državnog teroriziranje jači od želje za povratkom. Za razliku od Hrvatske u Srbiji još nije donesena odluka o amnestiji hrvtska vojna čizma nije iako u zadnjem ratu kročila na tlo Srbije već obrnuto?! Bez objave spiska i amnestije od svih strana i dalje će jedina konstanta biti strah. Često je kao krivica dovljno ratno „poznanstvo“ i optužujuće uperen prst. Koja korist ako se na kraju dokaže nevinost uhićenog kad je on već doživio stresove, šikaniranje, strah, i na kraju kroz medije ukaljan ugled. Ovako nedopustivom poslijeratnom politikom sve tri strane su cementirale ratom zatečenu raseljenost pripadnika drugih naroda. Čak ni nakon 15 godina, koliko je već prošlo od rata, ni jedna politička elita ne raduje se povratku domicilnog stanovništva iz reda drugog naroda. Danas je Posavina puna hrvatskih Srba a Hrvatska je puna posavskih Hrvata kao i Hrvata iz Središnje Bosne i Uskoplja koji su protjerani od bošnjačke vojske pod zapovijedništvom Sarajeva. Nameće se zaključak kako su optuženi hrvatski branitelji, a među njima i Tihomir Purda, ponajprije žrtve prljave igre koja se zove „politika krvi i tla“. Držeći se izreke; prvo pometi smeće ispred svojeg praga, vratimo se hrvatskoj državi, njenim političarima, i njihovom odnosu prema hrvatskim braniteljima. Dolaskom na vlast svi hrvatski politčari svečano se zaklinju: “Neću vladati već narodu služiti i braniteljima uvijek biti zahvalan”. Kojem oni to narodu služe i koje branitelje iz zahvalnosti štite kad ih nisu četiri godine u stanju obavijestiti o postajanju međunarodne tjeralice? Zar nisu njihov narod i oni Hrvati kojima je ratno zlo unakazilo mir, sreću i život? Ne!!! Hrvatska političkotajkunska elita nema potrebu dijeliti nevolje običnog čovjka. Što bi oni svoj ukradeni raj opteretili problemima niže kaste koju trebaju samo pred izbore i za vrijeme rata. Dubrovačke zidine već odavno nisu više od kamena već od ugaslih života hrvatskog čovjeka. Velebitskim i bosanskim vrletima i dan dans lutaju misli hrvatske majke, kćerke, sestre i supruge koje traže svoje nestale heroje. Još kiša nije oprala svu hrvatsku krv sa hercegovačkog kamena. Lička zima je mnogima zaledila srce dok je ravnicu Slavonije i Bosanske Posavine prekrila sramotna magla koja krije nepravdu nad hrvatskim narodom. Pa ipak, kao da su sa neke druge planete, odnos hrvatskih politčara prema patnjama hrvatskog naroda je kolonizatorskotuđinski. Kako bi i mogli biti drugačiji kad ni rat nije bio njihov. Drugi su ginuli za njih. Ni ova teška stvarnost nije njihova jer nju ne osjeća “sluga” već samo narod. Po broju prigrabljenih povlastica ispada kako su na bojišnici baš političari obranili domovinu. Ne!!! Oni su je krali, kradu je i krast će je i ubuduće. Domovinu svih Hrvata stvorili su i obranili hrvatski sinovi koje su rodile hrvatske majke Slavonije, Like, Banije, Bosne, Zagorja, Istre, Dalmatinske Zagore, Hercegovine, Dalmacije….. Odakle pravo hrvatskim političarima otimati ih od njihovih obitelji, isporučivati u krvnikove ruke, olajavati i klevetati po haaškim hodnicima? Zašto su hrvatski branitelji prezreni, istjerani iz stanova, osiromašeni, bez zaposlenja, a oboljele prikazuju kao folirante? Zašto država ponižava branitelje dok ih ne natjera na samoubistvo? Zašto ih žrtvuje na svojem žrtvenom oltaru prljave politike? Zar je mala žrtva na Ovčari, Grabovici, kod Baćina, Trusini, Dalju, Vidovicama, Škabrnji, Crkvini, Križančevom selu, i brojne druge hrvatske žrtve? Teško je povjervovati kako će sva ova pitanja naći put do onih hrvatskih politčara koji predstavjaju hrvatsku dražavu, ili su postali veći i od same države, kad to nije uspjelo jecajima i suzama onih kojima je život već odavno samo bol i patnja jer još ne znaju ni za gorbove svojih najmilijih. Država je inače jedno jako osjetljivo uho koje voli čuti samo što je po nju korisno, fino i ugodno. Kad narod traži - molbe, zahtjevi, i kritike – u pravilu zatekne gluhonijemog „slugu“. Vrisak upozorenja i kritike najčešće dobije tek vlastiti eho koji se u valovima vraća a da ga nitko ne čuje osim onog što vršti. Ovakva država je pouput Kiklopa Polifema, homerskog ljudoždera koji, i u Homerovoj Odiseiji i romanu Ranka Marinkovića, jede samo najfinije meso. Ono ljudsko. Naročito se sladi mesom najzaslužnijeg dijela naroda. I dok je Kiklop bio sin Poseidona, boga mora, država se ponaš kao da je ona svemogući Bog. Kad god skasti može bez ikakvih posljedica pojesti odabranog pojedinca. Naročito se gurmanski hrani onima kojima je nešto dužna ili joj svojom slobodnomislećom glavom predstavljaju neugodnu inspekciju. Ne voli sila biti dužnik, ni slučajno, ali zato voli poslušne ovce u zastrašenom stadu. Neposlušne diskreditira i maltretira, a kao ni to ne pomogne onda ih u mraku pojede nesretan slučaj, dok poslušnim ovcama sa naslađivanjem pije krv na slamčicu. Umjesto budnih anđela čuvara koji čuvaju svoje branitelje i narod, i poštuju ih, naši državni anđeli mirno spavaju punih džepova dok Hrvat stradava od Drine do Savudrije, od Dubrovnika do Brčkog i Iloka. Jesmo li dužni slijediti ih? Crovata / posavski-obzor.info