Katoličkoj crkvi u komunizmu dosad je objavljeno mnoštvo radova iz različitih kutova gledanja, članaka i knjiga. Odnedavno pak imamo i prvu pravu sintezu o ovoj temi, knjigu koju je napisao naš vodeći povjesničar za crkveno-državne odnose dr. sc. Miroslav Akmadža s Hrvatskog instituta za povijest. Knjiga koja mu je upravo izašla iz tiska nosi naziv “Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945.-1980.” i autor ju je kronološki podijelio na pet dijelova: prvi dio obuhvaća razdoblje od 1945. do prekida diplomatskih odnosa između Jugoslavije i Svete Stolice u prosincu 1952., drugi dio od 1953. do smrti kardinala Alojzija Stepinca 1960., treći dio od 1960. do potpisivanja Protokola između Svete Stolice i Jugoslavije 1966., četvrti dio od potpisivanja Protokola 1966. do obnove diplomatskih odnosa između Sv. Stolice i Jugoslavije 1970. i peti dio od posjeta J. Broza Tita papi Pavlu VI. 1971. do Titove smrti 1980. godine.
Kako je autor naglasio, iako knjiga govori o položaju Katoličke crkve u Jugoslaviji, njezino je težište na Hrvatskoj, “jer je ipak Katolička crkva u Hrvatskoj kako masovnošću tako i u ulozi pojedinih njezinih poglavara (kardinali Alojzije Stepinac, Franjo Šeper i Franjo Kuharić te nadbiskupi Frane Franić, Josip Pavlišić, Marijan Oblak i ostali biskupi) u crkveno-državnim odnosima najpogodnija da se na njenom primjeru pojasni navedena problematika”.
>> Voljeni hrvatski kardinal – Franjo Kuharić
Samo činjenice
Ono što je odmah uočljivo iz knjige jest da se autor koristio mnoštvom arhivskih izvora, prvi je sustavno istražio sve izvore u arhivima koji su mu bili dostupni, kako crkveni tako i državni. Još veće bogatstvo knjige leži u tome da se u njoj mogu naći stavovi predstavnika crkvene vlasti, ali i svećenstva, državnih i lokalnih političara, inozemnih novinara i političara, crkvenih pisaca povijesti, hrvatskih, srpskih i drugih povjesničara. Akmadža često ne donosi nikakve svoje ocjene. On donosi činjenice, a čitateljima prepušta da donesu vlastite zaključke.
Upravo zbog sustavnog rada u arhivima, knjiga obiluje novom građom, nikad objavljenom, nepoznatom. Jedan od najintrigantnijih dijelova knjige nalazi se među prilozima, a to je izvadak iz izvješća Službe državne sigurnosti o zasjedanju Biskupske konferencije u Dubrovniku 7. veljače 1972. u vezi s političkim prilikama u Hrvatskoj nakon sloma Hrvatskog proljeća. To je izvješće sastavio suradnik “Luko” iza kojega se krije ime jednog od tadašnjih pomoćnih biskupa, što znači da je jugoslavenska tajna policija među biskupima imala doušnike.
Na zasjedanju su uglavnom bili hrvatski biskupi predvođeni Franjom Kuharićem, slovenski su nedostajali, a raspravu o Hrvatskom proljeću otvorio je Kuharić koji je inzistirao na jedinstvu biskupa, da se prema komunističkoj vlasti Crkva čvrsto postavi, pa i suprotstavi. Ali nije naišao na podršku, ostao je gotovo usamljen.
Kuharić je govorio: “Jesmo li pozvani da nešto kažemo našim vjernicima. Narod kad ima činjenica koje nas na to nukaju. Rekao sam (Slavku) Kolaru u Zagrebu da sve ovo što se piše, govori na televiziji, radiju stvara klimu osvete. Stradat će oni koji su u prosvjeti, koji su se na bilo koji način deklarirali vjernicima ili hrvatskim rodoljubima i da će u tom pravcu biti progonjeni. U zagrebačkom Vjesniku koji imam ovdje piše izvještaj s političkog aktiva iz Splita. Govori se da nastava ima biti isključivo marksistička, a to znači ateistička. Možemo li na to šutjeti kad se govori ovako svisoka. To znači pustiti da se podkopa mladež, obitelj, narod... Šeper je rekao da odnosi Crkva – država ne smiju ostati na nivou rukovodioci – biskupi, nego već dolje u bazi da moraju biti normalni, a to znači slobodni. Ne da se govori Tito i papa se rukuju a raja strada... Moramo činjenice najbudnije pratiti i sakupljati dokumentaciju, a ne da se papa i Tito srdačno primaju, a ovamo progone... Ja ću ako je to potrebno isto reći i s propovjedaonice da je odnos Crkve i države odnos države prema Crkvi, te ako država proglašuje marksizam, to je u stvari ateizam, da je to za Crkvu neprihvatljivo. Može nam se predbaciti tko zagovara narod, vjernike, dok se biskupi časte s ministrima. Oni, vlast će nas također proglasiti naivnim, a narod će nas prezirati... Oni su i po župskim uredima slali poruku, kurs se ne mijenja, nemate razloga da išta kažete, samo šutite. Svi znate da su činjenice drukčije. Kako sam rekao, moramo sakupljati činjenice i sređene predati vladi. Zatim nešto i za narod, da narod zna što smo učinili, da se zna što je odnos Crkva – država. Ponavljam, što je rekao Šeper za večerom, šteta što nije rekao za ručkom. Tako bismo i mi morali izdati jednu dokumentaciju javnosti i u njoj izraziti svoje negodovanje i jasno reći kako mi shvaćamo slobodu. Moramo se boriti za prava obitelji, za djecu, za vjernike. Kao biskupi mi bismo to morali reći pred svojim narodom i pred svojom savješću. Ne smije se nimalo pokazati da svi ne idemo jednom linijom u ovom veoma kritičnom momentu za Crkvu i narod.”
Kuhariću se prvi suprotstavio splitski nadbiskup Frane Franić koji nije bio za akciju širih razmjera jer da “situacija još nije jasna”. Na to je sarajevski nadbiskup Smiljan Čekada dodao: “Mi ćemo to braniti, ali da moramo graknuti na svaki režim, to ne stoji. I naši političari bili su gotovo svi antiklerikalni. Ne bih se dao upregnuti ni u čija politička kola.”
Na to je Kuharić uzvratio: “Politika je jedno, a drugo je braniti ono fundamentalno za slobodu svog naroda. Stepinac se nije opredjeljivao za političke stranke, ali je znao i to kako ustati na obrani sloboda.”
>> Teza o Hrvatima kao najvećim žrtvama Udbe je promašena
>> Udba Stepinca trovala kadmijem, kromom, olovom i arsenom
Trpjeli pod Italijom
U prilozima knjige ima još jedan dokument izuzetnog značenja. To je izvješće poznatog istarskog svećenika mons. Bože Milanovića o sastanku predstavnika Zbora svećenika sv. Pavla za Istru s predstavnicima Savezničke komisije za razgraničenje Julijske krajine u Pazinu 19. ožujka 1946. godine. Taj dokument i te kako svjedoči o tome da Milanoviću i istarskom svećenstvu dugujemo zahvalnost što je danas Istra u sastavu Hrvatske.
Milanović je tada Saveznicima na kraju sastanka poručio: “U vrijeme narodne borbe pod Austrijom učinili su hrvatski političari popis onih istarskih Talijana, koji su Talijani od starine. Nabrojili su ih 24.000. Da Talijani potječu većinom od Slavena, dokazuju njihova slavenska prezimena, koja su fašisti promijenili. Hrvatski karakter Istre dokazuju također hrvatska imena svih polja, dolina, brežuljaka, rijeka itd..., koja rabe također Talijani. Hrvati i Slovenci u Istri imadu svoje narodne pjesme, priče, nošnje, običaje itd..., a Talijani u Istri svega toga nemaju. Iz toga se vidi, da su oni bez kulturnog doticaja s talijanskim narodom. Naši su ljudi u Istri toliko pretrpjeli pod Italijom, da bi radije premnogi umrli nego opet došli pod Italiju, a svi bi shvatili to kao svoju najveću nesreću. Mi smo kroz 25 godina tako spoznali mentalitet Talijana, da smo uvjereni, da su oni moralno nesposobni da budu pravedni sa drugim narodom. Za najnaravniju granicu između Italije i Jugoslavije smatramo Jadransko more. Istra je s istočne strane Jadranskog mora. Zato spada k Jugoslaviji i Balkanu. Gdje svršava Jadransko more i gdje je ušće rijeke Soče, ondje je od starine etnička granica između kompaktno naseljenih Slavena i Talijana. Kad bi zapadna Istra bila dodijeljena Italiji i kad bismo prema tome u tako malenoj zemlji mogli svaki dan gledati more a ne bismo mogli dolaziti do njega, smatrali bismo nužno takvu granicu kao provokaciju. U tom slučaju ne bi niti Talijani uz zapadnu obalu mogli živjeti. Istra je također geografski i ekonomski jedna cjelina i zato Vas molimo, da nam ne dijelite našu Istru.”
Knjiga je izašla u biblioteci “Hrvatska povijest”, a može se nabaviti izravno kod nakladnika, u svim većim knjižarama ili on-line preko Večernjeg lista. Knjiga je tvrdog uveza, 530 stranica i stoji samo 79,90 kuna.