Subota, 3. svibnja
Listam danas Večernji list, dođem do stranica s osmrtnicama i pogled mi zapne na jednom sjećanju na Gojka Šuška na obljetnicu smrti. Sjeća ga se, naravno, obitelj. Pomno pretražujem ne bih li naišao na još koje sjećanje, recimo, Ministarstva obrane, braniteljskih udruga, Hrvatske demokratske zajednice... Šuška se više nitko ne sjeća. Možda bi ga se sjetio Ante Kotromanović, ali on je pristao na trgovinu sa SDP-om u kojoj je zacijelo najljepše uspomene iz svoje ratničke prošlosti žrtvovao za karijeru. Da je ministar obrane onaj Kotromanović koji je efektno, uz odobrenje publike, na sinjskoj Alki odbio dar Stjepana Mesića, priča bi bila drukčija. Ali “gorljivi desničar” sa sinjske nacionalne svečanosti s alkarskog je konja pao jako nisko i polomio je koplje, tako da je, na primjer, pod pritiskom nekih SDP-ovih boljševika micao iz MORH-a neke neupitne domoljube.
Isprva me razočarao i HDZ, ali onda sam vidio opširan izvještaj s obnoviteljskog sabora Zajednice branitelja HDZ-a “Gojko Šušak”. I treba se složiti s Tomislavom Karamarkom koji je rekao da je to veliki dan, jer riječ je o veliku čovjeku, na čije je djelo i uspomenu u posljednjih četrnaest godina stalno padala pljeva zaborava zvana Račan, Budiša, Mesić, Sanader, Kosor, Josipović, Milanović... Zato što je bio ustrajan u svome hrvatstvu, bezrezervno odan Tuđmanu i posvećen obrani domovine, i devedesetih godina i poslije mediji su ga ocrnjivali, izmišljali laži, a u Kanadu, gdje je dugo živio, slane su specijalne novinarske ekipe ne bi li iskopale za Šuška kompromitirajuće zlato koje će sjati s naslovnih stranica i osvjetljavati gusto crnilo njegova lika. Ali niti su zlato našli, niti se crnilo održalo.
Gojko Šušak ostao je u uspomeni većine velik čovjek, a o priznanju kakvo je nekoliko puta dobio iz vrha američke politike njegovi protivnici ne mogu ni sanjati. Dvadeset četiri sata na dan bio je posvećen obrani domovine, a na bojištima se njegovo ime izgovaralo s neizmjernom zahvalnosti jer se o braniteljima brinuo kao o svojoj obitelji. Ljevičarima i lijevim medijima nije bila iritantna samo njegova djelotvornost i domoljublje nego i ravnodušnost na njihova podmetanja. Koliko se sjećam, nije se javio nijednim opovrgnućem laži o sebi, niti je na uvrede uzvraćao polemikama. I u najtežim situacijama bio je duhovit.
Ali nikad se nije razmetao riječima. Njegovi dogovori, donošenja odluka, rješavanje sporova... mjerili su se sekundama i minutama. U njemu su se ujedinili seljačka bistrina i svjetski kriteriji koje je usvojio živeći u inozemstvu. Uvjerili smo se kako je bio brz, kratak, uvjerljiv i superioran u razgovorima s novinarima najvećih svjetskih televizija. Unatoč tome, unatoč činjenici da je jedan od nekoliko najzaslužnijih ljudi za stvaranje samostalne Hrvatske i obranu domovine, poslije početka 2000. godine bio je izbrisan iz pamćenja svih vlasti i na Pantovčaku i na Griču. A kad znamo tko je bio na vlasti, možemo reći – bio je izbrisan na svoju slavu i njihovu sramotu.
Nedjelja, 4. svibnja
Širi se i nezadovoljstvo Milanovićevom Vladom
Oni koji danas šire simpatije prema ubojicama i zločincima NDH, u čovjeku bude zlo – reče Zoran Milanović u Jasenovcu. Koji stil! Za širenje simpatija prema NDH trebalo bi imati široku publiku, široko čitane dnevne i tjedne novine, široko gledane i slušane televizijske i radijske postaje. A toga u Hrvatskoj nema ni u tragovima. Budući naraštaji, kako piše jedan autor citiran u briljantnoj knjizi “Komunizam i nacizam” Alaina de Benoista, čudit će se što su demokracije izmislile toliko fašizma i fašističkih prijetnji nakon što je fašizam davno pobijeđen, a čine to da bi prikrile vlastita zla.
Ako, dakle, Milanović ne govori istinu kad kaže kako se “šire simpatije” prema NDH, istina je da se širi nezadovoljstvo Milanovićevom Vladom i njim samim. Publicitet koji čak i u lijevoj javnosti ima katastrofa do koje je doveo zemlju sve je druge teme posve potisnuo, pa mu u tome ni ustaše nisu do koljena.
Ponedjeljak, 5. svibnja
Crn sam i volim one koji me u crnilu nadmašuju
Ministar Jovanović javio se na natječaj osječkog Medicinskog fakulteta koji je u resoru njegova Ministarstva, a riječ je o poslu u Thalassotherapiji u Opatiji. Pa je javnost postavljala pitanja. Kakav je to natječaj na koji se javi samo jedan kandidat? Kakav je to fakultet koji ga izabere znajući tko je? Kakav je to ministar koji kolegama ostalim ministrima kaže - drugovi, kad izgubimo vlast snalazite se kako znate, ja sam se osigurao? Povijest je nebrojeno puta pokazala da su najžešći psovači vlasti bili najpokvareniji dužnosnici kad bi se vlasti dokopali. Prokazujući druge takvi govore o sebi. Nitko nije napravio tako osebujno korupcijsko nedjelo kao Jovanović iskoristivši spomenuti natječaj. Nikome Ustani sud nije poništio toliko odluka. Nitko se nije zamjerio tolikom broju djelatnika koji potpadaju pod njegovo ministarstvo. Nitko nije tako neodgojeno i vulgarno poručivao svojim protivnicima da se pogledaju u ogledalu i pljunu u ono što vide. I nikoga kao toga licemjera u kojega se ne bi smjelo imati nikakvo povjerenje nije pratilo nepokolebljivo povjerenje premijera Milanovića, po načelu: crn sam pa najviše volim one koji me u crnilu nadmašuju.
Utorak, 6. svibnja
Pupovac hoće povlastice. Inače, slijede balvani
Na tisuće je Hrvata u Hrvatskoj nezadovoljno sudskim presudama, pogotovo kad ih se izbacuje na ulicu. Ali kad se što slično dogodi nekom Srbinu, kao što se dogodilo Petru Kuniću iz Krnjaka, eto ti Milorada Pupovca, optuži sudove za nacionalizam i iznova zacvili i zaprijeti zbog ugroženosti srpske manjine. Predsjednik sudačke udruge Đuro Sessa uzvratio mu je da se spušta ispod razine saborskog zastupnika i predsjednika jedne stranke, da “ne zna o čemu govori” i da ne može “pojedinačan predmet koristiti za generalizaciju i donošenje takvih zaključaka”. Pupovčevo poopćavanje proistječe iz želje da svoj primjer proširi na sve Srbe. To jest, hoću od države novac za sebe, i dobije ga, hoću novac za svoje Srpsko narodno vijeće, i dobije ga, hoću novac za svoj list “Novosti” u kojem ću pljuvati po državi od koje hoću novac, i dobije ga. I onda ide dalje – hoću da Srbi na sudovima imaju onakve povlastice kakve ja imam kod države. Inače, slijede balvani.
Srijeda, 7. svibnja
Na kraju ostane samo taština diktatora
Nije Slavko Linić smijenjen zbog rezultata koje je kao ministar imao. Još manje je smijenjen zbog škodljivosti za stranku i Vladu, za razliku od drugih ministara neke je poene donosio i jednoj i drugoj. Smijenjen je jer ga premijer nije podnosio, možda baš zbog tih poena, zbog ugleda u javnosti koji je bio neusporedivo veći od Milanovićeva i kojim ga je zasjenjivao. A možda je sve počelo ima oko dvije i pol godine, kad je Linić rekao da bi Milanović trebao biti samo premijer a ne i predsjednik stranke. I možda je baš sad najpogibeljnije stanje u kojem bi se našao da je bilo po Linićevu, da je bio samo premijer. Jer, kao premijer se iskompromitirao, nepovratno. Ima još samo stranku koju mu je Linić htio davno izmaknuti, a strah mu se upravo sada povećao do panike. Tipično za ljevicu koja je proistekla iz komunizma – na kraju ostane samo taština diktatora.
Četvrtak, 8. svibnja
Odluka Ustavnog suda kao zaštita hrabrosti
Ustavni je sud ukinuo presudu kolegi Tihomiru Dujmoviću osuđenom zbog kolumne o odvjetnici Milki Savić, koja je oduzimanje stanarskih prava izbjeglim Srbima povezivala s etničkim čišćenjem i koju je Milorad Pupovac bio predložio za sutkinju Ustavnog suda.
Političar ili tko drugi može praviti ili zagovarati zlo, godinama lagati, obmanjivati, gaziti po vlastitim obećanjima, upropaštavati zemlju..., i ne snositi odgovornost. A kad novinar o njemu napiše oštriji tekst, može na sudu biti kažnjen. Stoga bi ova odluka Ustavnog suda mogla označiti prevrat i zaštitu dujmovićevske hrabrosti od Račana, Mesića, Sanadera, Kosorice, Milanovića, Josipovića... koji se čistkama i drugim načinima pobrinu da imaju svoje medije i novinare, a drugi su potencijalni optuženici.
Petak, 9. svibnja
Samo naivci vjeruju u prijevremene izbore
Kad čitam ili slušam one koji se zauzimaju za prijevremene izbore, pomislim – koji naivci. Treba se sjetiti što su sve komunisti, prethodnici i roditelji kukurikavaca, činili da se dokopaju vlasti i da je zadrže pola stoljeća. U zemlji katastrofa, Milanović proziva ustaše, raspadaju mu se Vlada i stranka, Milanović proziva HDZ, na sve strane nered, Milanović se svako malo hvali redom koji je u zemlji uvela ova vlast. Nema, dakle, prijevremenih izbora: kaos i rasulo prirodno su stanište crvenih.
žalosno je da današnja hrvatska vlada nimalo ne cijeni hrvatske branitelje i domovinski rat uopće