Susreti ljudi s izvanzemljanima

Iskustva otmica  iako stvarna i traumatična za ljude koji su ih proživjeli, i s velikim utjecajem na njihov cjelokupni život  uistinu nalikuju izmišljotinama inspiriranima SF-filmovima. Daleko od takva stava na početku nije bio ni dr. John Mack, profesor psihijatrije s Harvarda, autor deset knjiga iz različitih područja psihijatrije, uključujući i biografiju T. E. Lawrencea za koju je nagrađen Pulitzerovom nagradom. 1994. objavio je knjigu "Otmica  susreti ljudi s izvanzemljanima".

U njoj je zaključio da otmice nije moguće objasniti samo psihijatrijski ni unutar zapadnjačkog okvira promatranja svijeta. Takva spoznaja slavnog je psihijatra stavila pred izbor  ili će iskriviti i razvući psihologiju, zanemariti fizičke tragove, slučajeve kod male djece i čak dojenčadi te povezanost s NLO-ima te nastaviti inzistirati na psihosocijalnom objašnjenju otmica u skladu s prevladavajućom znanstvenom ideologijom Zapada ili će ostati otvoren prema mogućnosti da je okvir naše dogovorene stvarnosti previše ograničen te da unutar njega nije moguće u potpunosti objasniti ova iskustva.

Susret s Hopkinsom
Sve je počelo 1989. kad je Macka kolegica upitala želi li upoznati Budda Hopkinsa, istražitelja otmica. Rekao je da je taj čovjek lud, ali na nagovor kolegice 1990. u New Yorku se upoznao s njim. Ništa u dugom profesionalnom iskustvu na polju psihijatrije nije Johna Macka pripremilo na ono što će doznati. Budd ga je osvojio toplinom, iskrenošću, inteligencijom i brigom za ljude s kojima je radio. A iskustva tih ljudi iz različitih udaljenih dijelova SAD-a, koji su došli do Budda nakon što su pročitali neke njegove članke i knjige, do najsitnijih su detalja pričali istovjetna iskustva otmica.

Mack je bio zapanjen na sličan način. Hopkins je do tada, u više od 14 godina, skupio 200 izvještaja o iskustvima otmica koja su imala osobine stvarnih događaja. Izvještaji su sadržavali detaljne pripovijesti bez očitog simboličkog uzorka, a prisutan je bio i jaki emocionalni i fizički traumatični učinak; ponekad su na tijelima postojale male rane, a priče su bile konzistentne do najmanjih detalja. Kao profesionalac i psihijatar, Mack se zapitao koliko se to često događa. Ako postoji velik broj slučajeva, tko im pomaže da se nose s iskustvima i kakav tim podrške i terapije im je potreban? Kakav je odgovor profesije koja se bavi mentalnim zdravljem? I najvažnije  kakva je priroda opisanih susreta?

Zbunjenom i zainteresiranom Macku Hopkins je predložio da posjeti nekoliko njemu poznatih slučajeve u području Bostona, gdje je Mack živio. Tako je u proljeće 1990. harvardski psihijatar krenuo u kućne posjete ljudima s iskustvima otmica ili su oni njega posjećivali u ordinaciji bolnice gdje je radio.

U iduće tri i pol godine Mack je radio s više od stotinu osoba koje su pričale o otmicama. Od svih tih ljudi, njih 76 (u rasponu od dvije do 57 godina starosti; 47 žena i 29 muškaraca, uključujući tri dječaka od osam godina i manje) ispunili su stroge kriterije da ih se proglasi slučajevima otmica: svjesno prisjećanje ili prisjećanje uz pomoć hipnoze o tome da su ih otela izvanzemaljska bića i odvela na čudne letjelice, ispričano s emocijama koje su odgovarale opisanom iskustvu i bez ikakva mentalnog stanja kojem bi se mogla pripisati ta priča. Napravio je između jedne i osam višesatnih seansi hipnoze sa 49 ljudi i razvio terapeutski pristup.
Svoja iskustva od 1990. do 1993. sabrao je u knjizi, a 1993. je osnovao "Program za istraživanja neuobičajenih iskustava" u kojem je radio s više od 200 ljudi sa šest kontinenata koji su iskusili susrete s nepoznatim vrstama inteligencije.

Mack ispred komisije
Mack je mislio da je na pragu važnog otkrića koje će biti prihvaćeno s jednakim zanimanjem kao i njegova medicinska istraživanja. No, nakon publiciranja knjige "Otmica", potaknut neobičnošću zaključaka, jedan od dekana Harvardske medicinske škole sazvao je tročlanu komisiju da istraži je li Mack prekršio akademska i klinička pravila. Njegov rad bio je pod istragom 15 mjeseci. No, dr. Mack je dokazao da je točno iznio rezultate istraživanja. Pozvano je mnogo svjedoka s kojima je radio i koji su svjedočili u njegovu korist. Komisija je zaključila da je Mack profesionalno pristupio temi te nije poduzela ništa protiv njegova daljeg rada u tom području.

U izjavi je dekan potvrdio Mackovu akademsku slobodu da proučava ono što želi. Štoviše, jedna od preporuka komisije bila je da sastavi interdisciplinarnu skupinu znanstvenika izvan Harvarda koja bi proučavala taj fenomen.
Uostalom, koga ne bi zanimalo što izvanzemljani imaju reći u razgovoru s ljudima. Nakon što bi ih iz sobe ukočene odlebdjeli kroz zid i odveli u leteći tanjur.