Sustavi visokog obrazovanja u Europskoj uniji

Sustavi visokog obrazovanja u Europskoj uniji, kao i u europskim državama izvan EU, usklađuju se od 1999. u sklopu Bolonjskog procesa. Dogovorenih ciljeva Bolonjskog procesa ima više, no jedan od najvažnijih jest stvaranje europskoga modela studija u tri razine, koji se temelji na onome što su studenti naučili (ishodima učenja) i uloženom radnom vremenu studenta. Sustavi studija u Europi usklađuju se da bi se osigurala lakša mobilnost studenata i radnika, ali i da bi se povećala njihova usporedivost te time i kvaliteta. 

Sustav studija na tri razine najpoznatiji je po svojim engleskim skraćenicama bachelor, master i doctorate (u hrvatskim ekvivalentima prvostupnik, magistar/specijalist struke te doktor znanosti), a ishodi učenja i studentski rad po ECTS bodovima, koji se dodjeljuju po količini vremena koje su studenti uložili da bi stekli neke ishode učenja. Prva razina studija traje tri do četiri godine, druga jednu do dvije godine, te je europski standard da zajednički te dvije razine traju pet godina. Na razini Europe dogovoreno je da je standard za treću, doktorsku, razinu minimalno pet godina studija.

Republika Hrvatska sustav studija prilagodila je bolonjskom modelu 2005. godine. Kao rezultat ove prilagodbe, veći broj studenata nego ikad prije stječe visokoobrazovnu kvalifikaciju te se smanjuje ukupno trajanje studija. U ranijem sustavu studija studenti su mogli uspješno položiti većinu ispita nakon tri, četiri ili pet godina studija, ali ako nisu uspjeli diplomirati, tada su i dalje na tržištu rada bili ravnopravni s osobama koje su završile srednju školu; s ovim problemom suočavao se svaki drugi hrvatski student u starom sustavu.

Dodatna prednost nove strukture studija jest i fleksibilnost za studente. Studenti koji završe prvu razinu studija imaju široku lepezu mogućnosti: mogu nastaviti isti smjer na drugoj razini studija, mogu promijeniti visoko učilište ili smjer studija, mogu napraviti pauzu i studij nastaviti kasnije znajući da im prvu kvalifikaciju nitko ne može oduzeti ili mogu trajno ući na tržište rada.

U ovom trenutku u većini država Europske unije vodi se rasprava o provedbi Bolonjskog procesa. Jedno od glavnih pitanja jest ono o zapošljivosti prvostupnika, koje ponajviše proizlazi iz ranijih obrazovnih modela srednjoeuropskih država u kojima nije postojala vrsta obrazovanja usporediva s prvostupnicima. I dok su prvostupnici u značajno boljoj situaciji nego što bi bili da nemaju nikakvu kvalifikaciju visokog obrazovanja, njihov položaj na tržištu rada nekih država Europske unije još uvijek nije prepoznat. Ovo pitanje svaka država rješava na način koji odgovara njezinu tržištu rada, a na razini Bolonjskog procesa i Europske unije pomoć u rješavanju problema pruža provedba Europskoga kvalifikacijskog okvira. Njime se definiraju minimalni standardi za studentske ishode učenja i time pruža poslodavcima informacija o znanjima i vještinama osoba koje se javljaju na natječaje za radna mjesta. Europski kvalifikacijski okvir dosad su uvele Irska, Malta, Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska, a na uvođenju aktivno rade sve druge države Europske unije i Hrvatska.

Novi sustav studija u Republici Hrvatskoj uveden je u i propise o zapošljavanju u državnim službama, u javnim službama te u jedinicama lokalne i područne samouprave. Za prvostupnike u Hrvatskoj to znači da se sa svojim kvalifikacijama mogu prijaviti i bit će prepoznati na svim natječajima za radna mjesta u javnom sektoru na kojima je uvjet njihova razina obrazovanja. Sve veći broj privatnih poslodavaca prilagođava svoje propise o  zapošljavanju, a razvoj Hrvatskog kvalifikacijskog okvira olakšat će daljnje usklađivanje tržišta rada i sustava obrazovanja.