'Sutjeska-2 ratni plan koji je i iz BiH trebao presjeći Hrvatsku'

Domovinski rat temelj je današnje neovisne Republike Hrvatske. Ali Domovinski rat nije se vodio samo na njezinu području, i ne može ga se svesti samo na to područje. Domovinski rat vodio se i u Bosni i Hercegovini. Bosanskohercegovačko ratište bilo je jedinstveno, nedjeljivo ratište s onime u RH, i RH se branila i na svom području i na području BiH. Jer je iz BiH dolazila srpska agresija prema RH, ali i u BiH su se Hrvati borili za vlastitu opstojnost, što je bio i ostao do danas itekakav nacionalni interes RH. Upravo o tome zbori svježe izašla knjiga povjesničara s Hrvatskog instituta za povijest dr. sc. Davora Marijana koja nosi jednostavan naslov – „Domovinski rat“. Ovo djelo predstavlja prvu cjelovitu sintezu o Domovinskom ratu. Usto, prvi put jedan autor nedvosmisleno i posve otvoreno u kontekst Domovinskog rata uzima i događaje u BiH, i ratište u BiH posve uklapa u cijeli kontekst Domovinskog rata. Kako Marijan navodi u uvodu, to je knjiga o vojnoj povijesti Hrvatske i Hrvata u Domovinskom ratu 1990. – 1995.

Politički pregled dan je u najkraćim mogućim crtama u uvodu. U knjizi je iznesen prikaz zbivanja u Hrvatskoj i dijelu BiH u kojem je djelovalo Hrvatsko vijeće obrane. Sukobi u ostatku BiH prikazani su u kratkim crtama jer bez njih stanje na ratištu ne bi bilo potpuno, a izostao bi i kontekst nužan za razumijevanje rata na teritoriju između rijeka Drine i Sutle, odnosno u Hrvatskoj i BiH. Evo što Marijan piše, zašto je područje BiH imalo važnu ulogu u obrani Hrvatske: „Od sredine kolovoza 1991. teritorij BiH igrao je važnu ulogu u napadu JNA na Hrvatsku. Plan napadne operacije temeljio se na ratnom planu Sutjeska-2, a predviđao je presijecanje Hrvatske na nekoliko pravaca, odvojeno uništavanje okruženih hrvatskih snaga, a potom diktat Srbije oko njezina budućega izgleda. Nije nužna mašta da se pogodi gdje bi bilo mje­sto BiH u takvoj državnoj tvorevini. Doprinos BiH srpskomu pohodu bio je teritorijalni i kadrovski. Peta vojna oblast u Hrvatskoj, Banjalučki, Tuzlanski, Kninski, Sarajevski, Užički i dio Titogradskoga korpusa logistički su podržavani preko bosanskohercego­vačkih prometnica, a znatan dio pričuvnika JNA i Teritorijalne obrane SR BiH sudjelovao je u bojnim djelovanjima. Najveći postotak angažiranog ljudstva bio je iz Bosanske krajine i istočne Hercegovine. Korištenje BiH u ratu protiv Hrvatske SDS je javno podržao u ljeto 1991. Bosanskohercegovački Hrvati bili su protiv rata, a dio dragovoljaca sudjelovao je u ratu u nekim od hrvatskih oružanih formacija. U napadima na Hrvatsku stradala su i bosanskohercegovačka mjesta naseljena Hrvatima, Uništa na Dinari u kolovozu i kompleks sela Ravno u Popovu polju u listopadu 1991. U dijelu hrvatskih općina poduzete su mjere obrane, dijelom kroz razoružani TO, a dijelom kroz pričuvni sastav milicije. Iz njih će poslije nastati Hrvatsko vijeće obrane (HVO), a nadzorni punktovi i ophodna područja postat će crta hrvatsko-srpskoga razdvajanja, odnosno crta obrane.“

Pomiriti dva zahtjeva

Marijan napominje da je knjiga počela nastajati prije više od 10 godina. Knjiga je pisana kronološki i tematski, s trajnim nastojanjem da, gdje god je moguće, pomiri ta dva zahtjeva. Kronološki je podijeljena na temelju zbivanja u Hrvatskoj. Zapravo je sav dosadašnji Marijanov istraživački rad na Domovinskom ratu ukomponiran u nju. Knjiga se najvećim di­jelom temelji na dokumentima sukobljenih strana. Pristup najvećemu dijelu dokumenata Marijan je imao na temelju odluke Vlade RH iz ožujka 2001. o započinjanju znanstvenih istraživanja Domovinskoga rata. Do danas se, kaže, mnogo toga promijenilo, nažalost, nagore. Nekoliko je godina pristup bio moguć na temelju odobrenja ministara obrane i unutarnjih poslova. Poslije je pristup zakompliciran uvođenjem pojmova o klasificiranim i deklasificiranim dokumentima. Iako je značajan dio dokumenata deklasificiran zbog sudskih postupaka na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju u Haagu, pristup im u Hrvatskoj nije moguć. U sigurnosnom i arhivskom sustavu, naglašava Marijan, to ne drže problemom koji treba riješiti. Nakon što su istraživači tužiteljstva ICTY-ja pretražili hrvatske arhive, bilo je logično da se značajan dio dokumenata iz Domovinskoga rata deklasificira jer ne ugrožavaju nacionalnu sigurnost RH. Poznavajući stanje, zaključuje, promjene nisu ni na vidiku. Značajan dio dokumenata koji je korišten za pisanje ove knjige dostupan je na stranicama ICTY-ja. Dio dokumenata prikupio je iz privatnih izvora i u tom slu­čaju nije iznosio mjesto čuvanja, tj. pohrane.

To nije učinio ni s dokumentima Zapovjedništva Operativne grupe Istočna Posavina iz 1992. i dokumentima Hrvatskoga vijeća obrane iz razdoblja od 1992. do 1994. Gotovo svi se nalaze na web-stranici generala Slobodana Praljka. Marijan se dakako u knjizi pozabavio i kontroverzama koje prate Domovinski rat. Jedna od njih je i sudjelovanje Hrvatske vojske u BiH, što je bila podloga nekim domaćim politikama da optužuju Franju Tuđmana i tadašnji politički vrh za agresiju RH na BiH. Evo što Marijan piše o toj kontroverzi: „Hrvatska je vojska u tri vremenska intervala ratovala u BiH. Godine 1992. pomagala je HVO-u da obrani teritorij pod nadzorom Hrvata, što je izravno utjecalo i na opći tijek rata. Dijelovi hr­vatskih snaga bili su angažirani u muslimansko-hrvatskom ratu 1993. – 1994., što je najsporniji dio njezina angažmana u BiH. Posljednji, treći angažman Hrvatske vojske bio je od studenoga 1994. do kraja 1995. u završnim borbama i slomu srpske dominacije u BiH. Iz srpske perspektive, cjelokupni angažman HV-a bila je agresija na Republiku Srpsku, a bošnjačko-musli­manskim autorima sporan je udio HV-a u muslimansko-hrvatskom ratu. Iz redova ovih zadnjih tumača povijesti tvrdi se da je Hrvatska vojska u ratu Armije BiH i HVO-a imala angažirano i do 13 brigada, a da su gubici iznosili više od 13.000 vojnika. Izvor ove posljednje tvrdnje je general Martin Špegelj.

Od siječnja 1993., kad je počinjao muslimansko-hrvatski rat, Armija BiH optuživala je Hrvatsku da postrojbe HV-a sudjeluju u sukobima. Na sastanku u Zenici održanom 20. travnja 1993. između čelnika Armije BiH i HVO-a, Sefer Halilović tvrdio je da u sukobima sudjeluju i postrojbe HV-a, pri čemu se pozvao na komandanta 4. korpusa Arifa Pašalića, no konkretne dokaze nije dao. Vlada BiH 13. svibnja javno je optužila RH da se na teritoriju BiH nalaze 113. splitska brigada i dijelovi brigade iz Metkovića (na području Bune, Dubrave i Stoca), 114. splitska i 123. varaždinska na području Lašve te jedna tenkov­ska postrojba na području Čvrsnice. U tom je razdoblju u sukobima s Armijom BiH bila samo malobrojna bojna Zrinski, postrojba koju su uglavnom činili Hrvati Herceg-Bosne. Početkom srpnja 1993. u sukob su počele ulaziti i druge postrojbe HV-a, najčešće dragovoljački sastavi. Angažirane su uglavnom na mostarskom dijelu bojišta i ramsko-uskopaljskom bojištu. Na mostarskom dijelu bojišta od početka srpnja do kraja kolovoza 1993. bila je angažirana borbena skupina 5. gardijske brigade HV-a. Početkom kolovoza iz 1. i 2. gardijske brigade HV-a angažirane su dvije nepotpune satnije dragovoljaca (90 i 113 ljudi). Krajem srpnja angažirana je i dragovoljačka postrojba Vojne policije, koja je u drugoj polovini listopada imala 87 policajaca. Pripadnici HV-a u kolovozu 1993. se usmjeravaju na ramsko-uskopaljsku bojišnicu, gdje će se zadržati do svibnja 1994. godine. Najbrojnija je bila 5. gardijska brigada, koja je na bojišnici duže vrijeme imala postrojbu jačine bojne. Od sredine studenoga 1993. do veljače 1994. ondje je bila skupina 7. gardijske brigade HV-a sa snagama jačine satnije.“

U najboljem trenutku

Kada je u pitanju Hrvatsko vijeće obrane, oružana sila Hrvata u BiH, Marijan ističe činjenicu da je to bila jedina vojska nastala na razvalinama Jugoslavije a da gotovo ništa nije dugovala JNA i nastavlja: „Nedostatak stručnih ljudi, konkretno školovanih vojnika, bila je kronična boljka HVO-a. Iz prethod­nog sustava naslijeđena je skromna ljudska baza. U HVO-u je bio angažiran samo jedan general (Stanko Matić), i to tek 1993., a i on je umirovljen prije rata. Točan broj oficira JNA u HVO-u nije poznat, no do jeseni 1993. bio je veoma malen, a otada nešto veći – dolaskom časnika HV-a. Prosječan zapovjednik brigade HVO-a nije imao djelatnu, a najčešće ni pričuvnu časničku naobrazbu iz JNA. Jasno je da je stanje na nižim razinama bilo mnogo lošije. Hrvatsko vijeće obrane dugo je bilo vojska s najvećim brojem pripadnika druge nacionalnosti, iako se to konstantno prešućuje i negira. Značajan postotak Bošnjaka bio je u operativnim zonama Jugoistočna Hercegovina i Bosanska Posavina.

U OZ Srednja Bosna nije bilo Bošnjaka, a u Sjeverozapadnoj Hercegovini značajniji ih je postotak bio u brigadama Petar Krešimir IV iz Livna i Rama iz Prozora. Početkom lipnja 1993. brigada Rama imala je u svojem sastavu 471 Muslimana ili 23,3% vojnika u brigadi. Brigada Petar Krešimir IV imala je 767 Muslimana, odnosno 24,85%, a brigada Kralj Tomislav iz Tomislavgrada, Kupresa i Posušja imala je u svojem sastavu 296 ili 9,69% Muslimana.“ Uglavnom, knjiga je izašla u najboljem mogućem trenutku, u tijeku nove hajke protiv Hrvata u BiH, kada izgubljena strana u ratu na terenu danas pokušava prekrojiti povijest na drugi način.