Iako je prošlo 26 godina od njezina sastavljanja, čuvena Šuvarova Bijela knjiga još je uvijek negdje oko nas. S vremena na vrijeme netko je negdje spomene. To i ne začuđuje ako znamo da su još živi mnogi koji su u njoj spomenuti, a živi su (i aktivni u javnom životu) i oni koji su na knjizi radili (cenzori).
Unatoč svemu tome, njezin cjelovit sadržaj ostao je nepoznat gotovo svima. Večernji edicija prva je javnosti predstavlja u cijelosti. Riječ je o dokumentu koji je 1984. načinio Centar CK SKH za informiranje i propagandu. Naručio ga je tadašnji član Predsjedništva CK SKH Stipe Šuvar, a dokument se u originalu zvao “O nekim idejnim i političkim tendencijama u umjetničkom stvaralaštvu, književnoj, kazališnoj i filmskoj kritici, te o javnim istupima jednog broja kulturnih stvaralaca u kojima su sadržane politički neprihvatljive poruke”.
Totalna kontrola javnosti
Kako piše u uvodu knjige dr. sc. Ivica Lučić s Hrvatskog instituta za povijest, namjera partijskog vrha SR Hrvatske bila je mobilizirati svoje članstvo u borbu protiv idejnog protivnika, upozoriti mjerodavne institucije i represivna tijela na propuste i nebudnost, upoznati jugoslavensko partijsko vodstvo i javnost na pojačanu idejnu akciju klasnog protivnika, ali i na svoju pravovjernost i idejnu dosljednost. Trebalo je pojačanim trudom sačuvati izgrađenu sliku stvarnosti koje se sve manje poklapala s realnošću, a to se moglo jedino zadržavanjem monopola na javnu riječ i istinu.
A monopol se mogao održati samo totalnom kontrolom javnog prostora, što je značilo sprečavanje pojave bilo kakve alternativne ideje ili poruke.
Odnosno, ako bi se takve ideje već pojavile, trebalo ih je “raskrinkati” kao neprijateljske i delegitimizirati, a onoga tko ih je javno iznio primjereno kazniti. Odnos prema idejnom protivniku uvijek je bio isti, nepomirljiv i neprijateljski, dok se retorika mijenjala, kao i oštrina sankcija prema političkim delinkventima.
Represija nije uspjela
Materijal je pozivao na odlučnu akciju Partije, što je svakako uključivalo i represivne mjere prema autorima nepoćudnih izjava ili umjetničkih uradaka.
To se ipak nije dogodilo, prije svega zbog ukupnih odnosa u jugoslavenskoj Federaciji, a s tim u vezi i zato što je većina označenih nepoćudnih autora bila iz SR Srbije, a materijal je nastao u radionici CK SK Hrvatske. Napukline između republičkih partijskih vodstava već su bile prevelike, tako da ni “neprijatelj” više nije bio samo neprijatelj.
Nepoćudni su tada bili Igor Mandić, Predrag Matvejević, Stanko Lasić, Dimitrije Rupel, Vuk Drašković, Dobrica Ćosić, Ljubomir Tadić, Stjepan Čuić, Drago Štambuk, Edvard Kocbek, Antonije Isaković, Lojze Kovačić, Rajko Grlić, Nadežda Mandeljštam, Milan Kundera...
usporedimo ondašnju i današnju stvarnost,samo lud čovjek može tvrditi da danas živi bolje,samo vucibatinama je uvijek dobro jer se brzo prešaltaju i rade za novog gazdu i nastave nas uvjeravati o dobrom životu i sreči