Suverenost?

Na počecima je stvaranja svih postkomunističkih zajednica suverenost predstavljala najviši programatski, štoviše: simbolički pojam oko kojega se koncentriralo nastojanje za uspostavu novih (političkih) nacija. Političko je tranzicijsko razdoblje potom bilo, u pravilu, sapeto između dviju interpretacija suverenosti. Jedna se zadovoljavala "našom" (u pravilu etnički intoniranom) teritorijalnom suverenošću (bez Rusa, Srba, i sl.), druga je pak htjela više  pučku suverenost, riječju: demokraciju.

U domaćim uvjetima ova se napetost nastavlja i u recentnim političkim iskazima. U povodu nedavne vijesti o skorome oslobođenju Zvonka Bušića, predsjednik je Sabora, primjerice, rekao kako je riječ o "jednom od pionira borbe za hrvatsku slobodu... ali metode nisu bile u skladu s demokratskim standardima". Pitanje je, ipak, kakve je to naravi sloboda izborena nedemokratskim metodama. Povijesnih "pouka" o tomu ima i previše (premda se iz njih, uglavnom, ne uči). Na lijevoj i na desnoj strani pobjeda je svagda iznova proglašavana slobodom, a najčešće se je, zapravo, radilo o neovisnosti nekoga entiteta koja je olako proglašavana i slobodom njegovih stanovnika.

Teroristi različitih zastava uzorni su aktivisti svakovrsne neovisnosti suprotstavljene slobodi. Bušića i RAF, anarhiste s početka dvadesetoga stoljeća i Osamu bin Ladena, svima razlikama unatoč, povezuje identična metoda. Ona se sastoji u uporabi (slučajno nađenih) ljudi kao komunikacijskoga kanala.

Nasuprot domaćim nacionalistima, bliskoističnim ideolozima ili diplomatima u Ujedinjenim nacijama, kod terora nije bitna ideologija (opravdanje), nego metoda. Teroristi se ne dijele na "naše" i "njihove", na one koji su bili "u pravu" jer su se borili za "nacionalno oslobođenje" i one koji su bili u krivu (jer nas se njihov cilj ne tiče). Pristojni ljudi nijednoga terorista ne smatraju "našim"; politički osvješteniji među njima znaju, dapače, da su im najneugodniji oni među teroristima koji, frazealno barem, dijele njihove ciljeve  jer ih nužno kompromitiraju.

Sve što teroristi mogu postići jest propaganda  po cijenu ljudskih života (u reakciji na njihovo djelovanje u pravilu se događa da državne vlasti reduciraju ljudska prava svojih građana ili podanika). I da uspiju u potpunosti (što je danas, srećom, jedva zamislivo), mogli bi dovesti do neovisnosti, ne i do slobode, ustrojiti onu prvu, teritorijalnu suverenost, nad stanovnicima, ne i pučku suverenost. Ili, u terminima hrvatske tradicije, svaki je terorizam u  za nj  idealnome slučaju mogao dovesti tek do NDH (koja, doduše, nije baš bila ni odveć neovisna, a sustavski nije imala veze ni s kakvim konceptom slobode).

Shvaćanje suverenosti fiksirano na teritorij, ne i na (sustavno zajamčenu) slobodu ljudi nije tek teorijsko pitanje. Ono se neprestance iskazuje i kao vrelo dnevnopolitičkih grešaka. Na primjer: u dosadno ponavljanome hrvatsko-slovenskome sukobu do iznemoglosti se zborno vrišti u povodu "ugroze dijelova nacionalnog teritorija" veličine osrednjih oranica (uključujući odgovarajuće krpice morske površine), a o ozbiljnim se sastavnicama spora uglavnom ne progovara; o Ljubljanskoj banci i nuklearnoj elektrani. Ljudi su za ideologe sukoba drugorazredno značajni u odnosu na "sveti nacionalni teritorij", prihvaća se srednjovjeka seljačka logika: djece ima koliko treba, ali zemlja je nezamjenjiva.

Tisućama oštećenika prijevarama koje je izvršila Ljubljanska banka ne daje se nikakva satisfakcija (da se o potencijalno ugroženima dekonstrukcijom nuklearke sada i ne govori), no za svaku se spornu livadu mobiliziraju specijalci. I kada upravljači posrnuloga hrvatskog sporta prihvate Novu ljubljansku banku (nasljednicu one zloglasne) kao sponzora regionalne košarkaške lige, komentari su tek usputni.

Vlasnici lige s hrvatske strane  poznati inače po striktnom štovanju pravnih regula  cinično kazuju kako "nijedan sud još nije donio odluku u korist štediša". I da je to točno (a nije baš sasvim) moralni problem ostaje, no uobičajeno usplahireni borci za suverenost, a, npr., protiv natjecanja sa srbijanskim timovima ovdje ne vide motiv za prosvjed (pa ni političari, inače svagda brzotrzni kada se radi o livadama i valovima). Izgleda, bliža im je teritorijalna suverenost, a ljudi će nekako uz zemlju  kao kmetovi, zapravo.