Suzdržanost u vezi s Palestinom: Hrvatska kao američka pudlica

Naše sramotno stajalište u vezi s Palestinom u UN-u pokazuje da se Hrvatska profilira kao američka klijentelistička državica, analizira Mirjana Kasapović. Kako je lako ne htjeti i ne smjeti zauzeti stajalište. Nismo li ušli u NATO, a ubrzo ćemo ući i u EU, zato da netko drugi misli ili odlučuje umjesto nas? Nakon što je prošlog tjedna bila suzdržana u glasovanju o tome da se Palestini dodijeli status države promatračice u UN-u, Hrvatska je opetovano pokazala da nema vlastitu vanjsku politiku.

Ostvarivši dva svoja strateška cilja, članstvo u NATO-u i Europskoj uniji, hrvatske su vlasti odustale od iole samostalna oblikovanja obrambene, sigurnosne i vanjske politike. NATO se brine za našu obranu i sigurnost, a Europska unija vodi našu vanjsku politiku. Problem, međutim, nastaje onda kada ni NATO ni Europska unija nemaju zajedničko stajalište o nekom pitanju, kao što se dogodilo s gledanjima na status Palestine u UN-u. Na medijske upite o tome kako će Hrvatska glasovati o tom pitanju Ministarstvo vanjskih i europskih poslova priopćilo je da će se naša zemlja prikloniti stajalištu Europske unije. Bila je to prozirna izlika, nevješt pokušaj da se dobije malo vremena kako se ne bi odmah obznanilo sramno stajalište koje je naša diplomacija naumila zauzeti budući da su i najneupućeniji promatrači znali da Europska unija ne može oblikovati jedinstveno stajalište o tako osjetljivu povijesnom, političkom i moralnom pitanju. Tako je i bilo. Europska unija u glasovanju se u osnovi podijelila na „staru" i „novu" Europu s tri-četiri indikativne iznimke.

Zapadna Europa uz Palestince

Za promatrački status Države Palestine glasovali su Austrija, Danska, Belgija, Grčka, Finska, Francuska, Irska, Italija, Lihtenštajn, Luksemburg, Portugal, Španjolska i Švedska. Od starih članica suzdržane su bile samo Njemačka, Velika Britanija i Nizozemska. Njemačka se suočila s posrednim izjašnjavanjem o moralno najosjetljivijim pitanjem na svijetu jer je glasovanje o statusu Palestine propagandno interpretirano i kao glasovanje o statusu Izraela premda posrijedi nije bio status Izraela kao države, nego status Izraela kao okupacijske sile na palestinskoj Zapadnoj obali. No kad je riječ o Izraelu i Židovima i u najposrednijem smislu, Njemačkoj su vezane ruke. Velika Britanija upriličila je još jedan igrokaz iz bogate riznice svoje besramne politike na Bliskom istoku.

Dobivši mandat Društva naroda da upravlja Palestinom dok tamošnji narod ne „sazre" da sam vlada svojom sudbinom, Britanija je od 1922. do 1948. vodila politiku koja je proizvodila stalne sukobe između arapske i židovske zajednice te je umnogome odgovorna i za sadašnje stanje. Čim je kročila na tlo Palestine, podijelila je tu nesretnu zemlju i na tlu istočne Palestine, nastanjene malobrojnim beduinima, stvorila današnji Jordan. Stvorili smo Transjordan, nadmeno je izjavio negdašnji britanski ministar za kolonije Winston Churchill, „jednim potezom pera jednoga nedjeljnog poslijepodneva u Kairu". Tim su potezom pera Britanci unijeli novu dozu zle krvi u ionako zatrovane odnose između palestinskih Arapa i Židova.

Kao mandatni upravitelji prihvaćali su kojekakve prijeporne dokumente koji su se međusobno potirali, naizmjence izbezumljivali Arape i Židove i unosili kaos u Palestinu. Ti su „prosvijećeni kolonizatori", primjerice, 1917. u Balfourovoj deklaraciji prvi na svijetu objavili da podupiru stvaranje židovske „nacionalne domovine" u Palestini i poticali europske Židove da se dosele u nju. No politiku su odlučili promijeniti upravo 1939. kada su MacDonaldovom Bijelom knjigom ograničili useljavanje Židova u Palestinu zato što prevelik broj useljenika ne mogu podnijeti „ekonomski apsorpcijski kapaciteti" zemlje! Tako su vrata Palestine zalupili pred masom Židova koja je iz Europe bježala od neposredne smrti i kolektivnog uništenja.

Proizveli su rat svih protiv svih: Židovi i Arapi borili su se protiv Britanaca, Arapi i Britanci protiv Židova, a Židovi i Britanci protiv Arapa. Naposljetku su dignuli ruke od Palestine, na brzinu pokupili svoje prnje i naprasno se prije isteka formalnog mandata vratili u London, a palestinski vrući krumpir istresli u krilo UN-a. Nisu znali što bi počeli s Palestinom 1948., a ne znaju ni sada. UN više od šezdeset godina pokušava razriješiti taj krvavi čvor, ali ne uspijeva u tome zato što to ne dopušta SAD zbog Izraela – istoga onoga Izraela koji je i nastao u UN-u i koji sada smatra da UN nije mjesto gdje može nastati palestinska država. Pravo mjesto za to su, valjda, izraelski Knesset i američki Kongres. Nizozemska je pak poseban slučaj koji se ne može apsolvirati u ovom tekstu, a nije ni važna kao Njemačka i Velika Britanija.

Nove članice Europske unije listom su pak – osim Češke kao jedine europske države koja je glasovala protiv Palestine – bile suzdržane: Bugarska, Estonija, Letonija, Litva, Mađarska, Poljska, Rumunjska, Slovačka i Slovenija. U tom se društvu našla i Hrvatska. Sve su to države Bushove „nove Europe" koja je zamišljena kao kolektivni politički klijent SAD-a u međunarodnoj zajednici. To je i pravi razlog hrvatske suzdržanosti: klijenti uvijek slušaju patrone ili se makar upinju da ih ne razljute. Naša se zemlja sve izrazitije profilira kao američka klijentelistička državica u Europi. Hrvatska politička elita umišlja da je Hrvatska najvažnija strateška partnerica SAD-a u ovom dijelu svijeta, a običan hrvatski puk svoju zemlju sve češće naziva „američkom pudlicom". Slično su se ponijele i BiH, Crna Gora, Kosovo i Makedonija – sve novonastale države koje su imale mnogo više povijesnih, političkih i moralnih razloga da podrže Palestinu nego da pilatovski operu ruke od njezine sudbine. No političke elite svih tih država uvjerene su da strateško partnerstvo sa SAD-om vrijedi odricanja od svih političkih i moralnih načela u nacionalnim vanjskim politikama i međunarodnim odnosima uopće. Pokazale su to i svojom ravnodušnošću prema palestinskom narodu koji desetljećima živi pod izraelskom okupacijom i prepuštanjem njegove sudbinu projektu „realnoga mirovnog sporazuma" izraelske vlade.

„Realni mirovni sporazum" s Palestincima svijetu je sažeto obznanio izraelski premijer Benjamin Netanyahu u svojemu furioznom govoru u američkom Kongresu 24. svibnja 2011. Njegov su govor kongresnici prekidali sedamdesetak puta pljeskom i uzvicima odobravanja, čak i onda kada se izravno suprotstavljao stajalištima američkog predsjednika Obame o rješenju izraelsko-palestinskog sukoba. Netanyahu je poručio svijetu da se Izrael neće vratiti u svoje „neobranjive" granice prije Šestodnevnog rata 1967. u kojemu je okupirao Zapadnu obalu, pojas Gaze i istočni Jeruzalem. Nove granice moraju odražavati „dramatične demografske promjene" što su se dogodile nakon 1967., napose u Jeruzalemu i njegovoj okolici, a koje je sustavno i organizirano proizvodila sama izraelska vlada. Kako izgleda stvaranje „dramatične demografske promjene", izraelska je vlada demonstrirala odmah nakon što je uvjerljiva većina u Općoj skupštini UN-a dodijelila Palestini status države promatračice tako što je objavila odluku o gradnji još tri tisuće stanova u istočnom Jeruzalemu i njegovoj okolici.

Jeruzalem će, kazao je Netanyahu, ostati jedinstven i nepodijeljen glavni grad Izraela, pa Palestinci moraju odustati od snova da će u njegovu istočnom dijelu zasnovati svoju prijestolnicu, a UN može zaboraviti svoje rezolucije kojima ne priznaje novo faktično stanje stvoreno silom. Nadalje, Izrael se neće povući ni s cijele okupirane Zapadne obale, nego samo s nekih njezinih dijelova. U nove granice Izraela bit će uključena novosagrađena židovska naselja u kojima žive stotine tisuća ljudi. O kojim je sve naseljima i dijelovima zemlje riječ, precizirat će se u „realnome mirovnom sporazumu". Palestinci moraju prihvatiti činjenicu da ne mogu dobiti cijelu Zapadnu obalu, a zauzvrat će Izraelci biti „velikodušni što se tiče veličine buduće palestinske države". Bit će ona, kako se nekad govorilo, veća od poštanske marke. Buduća palestinska država mora biti potpuno demilitarizirana, ali će zato izraelska vojska dugoročno ostati na obali Jordana. Naposljetku, palestinski prognanici i izbjeglice s područja Izraela moraju odustati od nade u povratak u zavičaj jer se palestinski izbjeglički problem mora riješiti izvan granica Izraela.

U provedbi „realnoga mirovnog sporazuma" Izrael ne računa na UN, nego na SAD kao „čuvara slobode" u svijetu i kao najvećega svoga prijatelja. "Izrael nema boljeg prijatelja od Amerike i Amerika nema boljeg prijatelja od Izraela", euforično je ustvrdio Netanyahu. Ono što je Netanyahu izrekao otvoreno i grubo, izraelski znanstvenici stilizirali su u „treći put" u rješavanju izraelsko-palestinskog sukoba. Prvi put, koji je gradila izraelska ljevica i koji je bio sublimiran u sloganu "zemlja za mir", propao je zato što Palestinci nisu vjerovali da će im Izrael ikad vratiti okupiranu zemlju, a Izraelci nisu vjerovali da će im Palestinci na vraćanje zemlje uzvratiti stalnim i postojanim mirom. Drugi put, koji je gradila izraelska desnica i koji je bio sublimiran u krilatici "mir za mir", propao je zato što je praktično stvaranje Velikog Izraela značilo da se u njegovim granicama neće naći samo područje projektirane palestinske države nego i više milijuna Palestinaca koji će učas promijeniti židovsku prirodu države.

"Jednostrana separacija"

Treći put, koji je navodno izraz centrističkog konsenzusa u zemlji, operacionaliziran je u sintagmi „jednostrana separacija": jednostrano znači da će Izrael činiti ono što odgovara njegovim interesima, neovisno o volji palestinske strane, a separacija znači da će se ograditi od Palestinaca na Zapadnoj obali, odnosno na onome dijelu Zapadne obale koji im dobrohotno prepusti – "fizičkim i mentalnim zidom".

Izraelske vlasti već dulje provode tu politiku. No još će je intenzivnije i ustrajnije provoditi ako na parlamentarnim izborima u siječnju sljedeće godine pobijedi novostvoreni desničarski savez Netanyahuova Likuda i Liebermanove stranke Izrael je naš dom, a koji je prikladno nazvan Likud je naš dom. To su samo neke političke činjenice o izraelsko-palestinskom sukobu i izgledima da se on pravedno riješi izvan UN-a prema kojima je hrvatska vlast – suzdržana. Cijeli je problem, navodno, previše kompleksan i osjetljiv da bi naša vlada mogla zauzeti jednoznačno stajalište. Tako je svijetu bio podjednako kompleksan i osjetljiv jugoslavenski problem prije dvadesetak godina te brojne države nisu, navodno, jasno vidjele tko je agresor, a tko žrtva agresije, koga bi trebalo osuditi i kazniti, a kome bi trebalo pomoći i podržati ga makar simbolično. Kako je samo lako ne moći, ne htjeti i ne smjeti vidjeti stvarnost i zauzeti stajališta. A zašto bismo to činili? Nismo li ušli u NATO, a ubrzo ćemo ući i u Europsku uniju, zato da netko drugi misli i odlučuje umjesto nas?

>>Palestina dobila status promatrača u UN, Hrvatska suzdržana