Kolumna

Svađe oko Šukera galama su na groblju – hrvatski je nogomet mrtav

Foto: Goran Stanzl/PIXSELL
Svađe oko Šukera galama su na groblju – hrvatski je nogomet mrtav
10.03.2017.
u 13:30
Najveći hrvatski klubovi zapravo su proizvođači robe za prodaju i utočišta afričko-brazilsko-portugalsko-bosanskih “proletera” koji lutaju svijetom ne bi li preživjeli
Pogledaj originalni članak

U za sporove oko Zakona o sportu i (izostanka) njegove primjene u nogometnoj organizaciji neizbježno se onima koji vole i prate nogomet nameće pitanje – postoji li uopće nogomet u Lijepoj Našoj? Postoji, ali vrlo rijetko – uglavnom kad igra reprezentacija. Ostala radoznalost za taj sport, osim pokojeg derbija, prenesena je u inozemstvo, gotovo sto posto. Na televizijama, koje su postale najveći stadioni s mnogomilijunskom publikom, gledaju se utakmice najjačih klubova najjačih europskih liga i utakmice europskih klupskih natjecanja, i to najatraktivnijih ekipa.

Najveći hrvatski klubovi zapravo nisu neka nogometna stalnost na kakvu smo bili navikli u bivšoj državi i kakva i danas postoji u “razvijenom” nogometnom svijetu nego su proizvođači robe za prodaju i utočišta afričko-brazilsko-portugalsko-bosanskih “proletera” koji lutaju svijetom ne bi li preživjeli. U Hrvatskoj je apsolutno nemoguće da se neka domaća ili strana igračka zvijezda, kao Totti, Rooney, Messi, Ronaldo, Ribery... godinama zadrži u istoj momčadi i postane njezin simbol i istoznačnica. Bešćutni menadžeri talente iz Hrvatske prodaju već kao juniore, a ne bi bilo čudo kad bi počeli promatrati dječake u osnovnoj školi pa i u vrtićima, a možda i u majčinoj utrobi po nekim genetskim naznakama.

Kad sam bio dečko i mladić, za roditelje je igranje nogometa bilo grešno, raskalašeno dangubljenje i stalno su bili bitke s izmicanjem djece koja bi bježala na loptanje umjesto da uče ili rade što korisno. No nakon što su, na primjer, iz moga kraja karijere napravili Buljan, Gudelj, Tucak i još neki, odnos se roditelja prema nogometanju djece promijenio, a potom se pretvorio u potpunu suprotnost negdašnjoj strogosti – postao je vrlo poželjna zabava s kojom bi mogle doći vreće novca. Iko Buljan i još neki klupski dužnosnici i treneri znali su se žaliti na prijetnje i nasilje očeva kad im sinovi ne bi bili uvršteni u neku od klupskih momčadi. Roditeljsko-menadžerski apetiti stvorili su trajnu napetost između djece i imperativa – što brže i što bolje unovčenje nogometne robe.

I baš nitko nema ništa protiv takva stanja. Mediji kao velika priznanja i senzacije objavljuju stvarno ili izmišljeno zanimanje nekih europskih klubova za hrvatske nogometne tinejdžere, plješće se osiromašivanju hrvatskog nogometa i dobroj trgovini. Postalo je prirodno, normalno i poželjno da se još zeleni plodovi izvezu u inozemstvo da bi možda tamo sazreli i da bismo eventualno uživali u njihovoj igri za strani klub. Mentalitet sportskih novinara isti je kao i mentalitet njihovih kolega koji pišu o politici. Političkom obožavanju Europske unije baš ništa ne smeta činjenica da su nas njezine zemlje opljačkale budzašto pokupovavši gotovo sve hrvatske banke i najveće strateške državne tvrtke i iznoseći milijardske dobiti u inozemstvo, baš kao što su zemlje EU opljačkale hrvatski nogomet kupivši sve što vrijedi.

Sluganstvo i poklonstvo strancu, prihvaćanje njegove grabežljivosti kao nečega prirodnoga i poželjnoga, hrvatska je nacionalna bolest. Mi smo nitko i ništa pa je normalno da nam stranac uzme sve, jer to ionako njemu pripada po pravu moćnoga, velikoga, od Boga određenog da diktira kako hoće i uzima što hoće. Danas bi vas kamenovali kad biste predložili da vratimo pravilo iz bivše države po kojem nogometaš može u inozemstvo tek kad navrši 27 ili 25 godina života.

Tada bi stadioni bili puni, gledanost hrvatskog nogometa na TV-u neusporedivo veća a u europskim klupskim natjecanjima ne bismo bili najgori kao što smo sada. Vratila bi se ona tradicionalna prisnost između navijača i kluba, sastavi momčadi bili bi godinama isti i znali bismo ih napamet kao dječje pjesmice. I ne samo da bi nas nakon toga prijedloga u Hrvatskoj kamenovali, nego bi na eventualno zakonsko ograničenje odlaska nogometaša u inozemstvo vrisnuli u Europi baš kao što su vriskali na Tuđmana koji je odolijevao njihovoj pohlepi, a zbog te pohlepe poslije njegove smrti i Račanova, Mesićeva i Budišina “otvaranja Hrvatske svijetu” Lijepa Naša postala je jedna od najopljačkanijih zemalja u povijesti. Navodno se opet priprema novi zakon o sportu, no sigurno se neće naći nitko dovoljno pametan i hrabar da tim zakonom pokuša spasiti hrvatski nogomet od pustošenja u totalnoj tržišnoj razuzdanosti. Pustošenja sličnog pustošenju hrvatskog gospodarstva i financija u pohlepi stranih profitera koji imaju trajnu potporu kukavičkih hrvatskih vlasti.

>>Vrbanović: Zakon je sramotan, ali ćemo ga provoditi; Šuker: Nađite jedan klub koji me ne podržava

>>HNS odgovorio Janičinu uredu: Zakon o sportu je sramotan!

JAMES GANDOLFINI

Bivša supruga je pomahnitala nakon razvoda! Nabrajala starlete s kojima ju je varao i seksualne devijacije u kojima je uživao

Sit javnog pranja prljava obiteljskog rublja, Gandolfini je samo kratko komentirao da u njenim navodima nema istine te da su braku presudili psihički problemi s kojima se odbijala suočiti. Ljubavnu sreću pronašao je u zagrljaju bivše manekenke Deborah Lin. Vjenčali su se u ljeto 2008. u njezinu rodnom Honoluluu, a kum im je bio glumčev sin. Nakon što su postali ponosni roditelji djevojčice Liliane Ruth, činilo se kako su se Gandolfiniju sve kockice posložile. Sudbina je, međutim, za njega imala drukčiji plan.

Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.