Svaka čast Guardioli, ali tika-taku je izmislio Zebec

U dvije će se stvari cijela generacija ‘67. neprijeporno složiti – tko je bio najbolji trener i tko je bio najbolji među njima. Branko Zebec bio je “übercoach”, a Stjepan Lamza najbolji igrač.

Popularni Štef 23. siječnja proslavio je 74. rođendan. Nekog velikog slavlja nije bilo, ali zato će se rado odazvati novinarskom pozivu i ispričati priču koja je ponekad ispričana kako to ne doliči možda i najboljem plavom svih vremena. Netko ga je tako nedavno proglasio “najpijanijim igračem najpijanijeg kluba”. Kao da zelenim travnjakom nisu trčali promilima pogonjeni George Best, Paul Gascoigne, Tony Adams ili Gerd Müller...

– Pojma nemam odakle tom novinaru takvo nešto! Nikada me nije ni nazvao. Ma, ne ljutim se uopće, ali volio bih znati kako je došao na takvu ideju – kaže Štef o napisu u nogometnom megamagazinu “Four Four Two”.

Lokacija razgovora mogla je biti samo jedna, Peščenica, blizu sada već mitske “banane”. Kiša pada, slinavo je vrijeme, crkva blaženog Augustina Kažotića nekako se ističe u naselju koje obiluje grafitima nalik na kakve starokršćanske freske. Stilizirani Bobanov “mae geri” prema jugo-milicajcu, a nešto niže crkve, onaj najvažniji – mitska momčad iz druge utakmice protiv Leedsa. Mnogi neće shvatiti da na toj slici Lamze nema. Utakmica se igrala nakon najpoznatijeg pada u Dinamovoj povijesti, broj dva bi valjda bio Vlaović protiv Steaue.

Barin mi je dogovorio Standard

– Ja sam, za razliku od ostalih igrača, bio dobio slobodno nakon Eintrachta. Otišao sam do grada, prošetao, ali nervoza je bila prevelika. Teško mi je bilo prihvatiti da odlazim iz Dinama, trebao sam u Standard Liege, transfer mi je sredio Ljubo Barin koji mi je tada bio menadžer. Došao sam oko 22 u vilu Rebar, za tri dana trebali smo igrati utakmicu protiv Rijeke. Svi su se malo opustili, gledala se snimka utakmice – započeo je Lamza svoju priču...

– Karlo Žagar rekao je da se idem odmoriti. U redu, samo sam molio da mi se ne zaključava soba, nisam mogao spavati. I legao sam, ali vrlo brzo sam ustao, a vrata – zaključana! I sad ja vidim da ima balkon, no ni na njega se zbog nekih radova ne može. Nekako uspijem dospjeti van, vičem neka mi otvore vrata i puste me. I onda sam pao... Kako? Stvarno ne znam. Samo znam da mi je liječnica u bolnici rekla kako je sreća što sam prvo pao na stol. Ni prvi pregled nije pokazao ništa, no drugi je pokazao frakturu baze lubanje. I to ne bi bilo tako strašno da se nije ispostavilo kako mi se poremetio i centar za ravnotežu – prisjeća se.

No, kako će se kasnije ispostaviti, to ipak nije morao biti kraj briljantne karijere.

Stjepan Lamza bio je u nogometu najbolji u školi. Nije trebalo dugo da ga stariji fakini nagovore da proba u sisačkom Metalcu. A nije trebalo puno vremena ni da već kao 16-godišnjak zaigra za prvu momčad.

– Za to je trebalo dobiti liječničku dozvolu jer sam bio maloljetan. Ali bilo je sjajno, igrali smo kvalifikacije za drugu ligu 1959. protiv Šibenika, Varteksa i Metalca iz Zagreba. Nažalost, kiksali smo protiv Šibenika i ispali. Nakon toga s još trojicom Siščana prelazim u mariborski Branik, s tim da me htjela i Lokomotiva. S Branikom sam opet igrao kvalifikacije i opet ispao, i to zato što su igrači Karlovca navodno bili trovani! Trener Branika Mita Tadić, zvezdaš, nagovarao me da odem u Beograd. Ondje me čekalo sve, 2,5 milijuna dinara, vila na Dedinju, igranje u reprezentaciji zajamčeno... Nisam mogao, priklonio sam se Dinamu. Gledali su me već na tim kvalifikacijama i po mene je došla cijela delegacija među kojima i Mara Wölfl i Predrag Naletilić – sjeća se Lamza kako je otišao u Dinamo.

Barca mu obilježila karijeru

– Počeo sam s Irovićem, Matušem, Čončom... Najmlađi, a ipak standardan. Matuš je uz nogomet i studirao, poslije je postao šef dječje klinike u Švicarskoj. Od njih sam mogao puno naučiti o ponašanju, o životu. S njima sam dočekao ‘67. Braun, Škorić, Belin, Zambata i ja bili smo društvo, ona jezgra, iako smo klapa bili svi, nismo radili razlike. S Belinom sam ipak bio najbolji, pošteni smo bili prema svakome, to je bilo neko naše pravilo – tvrdi Lamza.

– Najbolji trener ikad? Zebec. I to ne samo za nas, već i za sve druge koje je trenirao. Od njega smo pokupili igru. Svaka čast Guardioli, ali Zebec je izmislio sustav “kada lopta ne može naprijed, vrati je natrag, samo je ne smiješ izgubiti”. Kod njega smo bili prava momčad. Zašto nikada nismo bili prvaci? Da ja tada nisam pao i da sam otišao u Rijeku odigrati tu utakmicu, mi bismo te godine bili prvaci. Kunem se životom! Pa za Rijeku sam ja bio strah i trepet, Jantoljaku sam zabio 10 golova! Ne bismo tada izgubili ni one druge utakmice, prvenstvo bi bilo naše – bez krzmanja tvrdi Štef. I prisjeća se anegdota iz bivše lige.

– Je, bilo je tu čudnih trenutaka. Jednom mi je Miljan Miljanić rekao: Vi ćete nas danas dobiti, ali mi ćemo dobiti utakmice u Nišu, Tuzli, Sarajevu... Onih pet bodova ‘69. dečki su sami prokockali, ne može se gubiti kod kuće 3-0 od OFK Beograda i biti prvak, ne ide to... – govori nam.

– Najbolji domaći igrač protiv kojeg sam igrao bio je Skoblar, pa onda Šekularac. U to se vrijeme nije igralo tako grubo. Pele je Pele u usporedbi s ostalima, Maradona je sve pokvario onim golom rukom, a i ta droga... Uvijek mi je bio sumnjiv! No, Španjolac Luis Suarez bio je fantastičan. Danas Messi, takve igrače više volim, Ronaldo je ipak drugi stil iako je brz i zna igrati i glavom – pažljivo bira legendarni modri veznjak.

Standard nije bio najveće što se Lamzi nudilo. Njegovu je karijeru obilježila i Barcelona u kojoj nikad nije igrao. A trebao je.

Barcelona mi je nudila 240.000 $ da dođem, ali zbog vojske sam ostao...

Tenisač Boro Jovanović došao je 1962. godine s ponudom od 240.000 dolara.

– Pa kako i ne bi! U dvije utakmice zabio sam Barci tri gola. Ali, ja još nisam bio u vojsci tako da to nije dolazilo u obzir – kaže Štef.

Ali ima i anegdota iz zagrebačke utakmice protiv Barce.

– Pa da. Došao mi je prijatelj u moj stan u Folnegovićevom. Imao sam nekih 7-8 deci Baccardija. On se toliko napio da su ga našli kod katedrale. I ja sam popio, ali do utakmice je bilo još dosta, odmorio sam se, u klubu otišao pod hladan tuš i u bazen, otišao na teren i zabio dva gola.

Pušio i tri kutije dnevno

Znači, ipak se pilo?

– Sigurno ne toliko koliko se priča. U tjednu se znalo izaći, proveseliti, tu i tamo bih i popio malo više. Ali, prije utakmice sigurno ne. Pazi, ja bih na utakmicu otišao sa 72 kilograma, a otišao sa 69! Kako bih to mogao konstantno pijući? I imali smo snage, ja sam pušio i tri kutije dnevno, a opet sam imao takav kapacitet pluća da mi je barometar znao izletjeti!

Za još je jedan klub skoro igrao, 1860. Munchen. Poznat je njegov i Perušićev bijeg pa dolazak po njih Dinamove delegacije. Štef se vratio, Perušić nije. - Nije bila lova, nego - Dinamo, kaže.

Dva se imena u ovom razgovoru odmah ističu, Barin i Naletilić.

– O Ljubi Barinu mogu reći sve najbolje. Ja za neka namještanja ili tome slično nisam čuo. Znam da se to veže za njegov boravak u Bordeauxu. Predrag Naletilić sredio mi je da odem u Chateauroux nakon utakmice s Benficom za 50.000 franaka. Bili su u drugoj ligi. I odigrao sam dobro, ali oni me nisu mogli platiti. Otišli smo u Beč, Naletilić je pregovarao s Rapidom, no oni su za mišljenje pitali Vujadina Boškova koji je o meni govorio sve najbolje, ali im je i rekao da moraju paziti zbog ozljede. Ponudili su pet tisuća dolara, da vide moje ponašanje. Nije dolazilo u obzir – kaže Štef.

Prije Chateaurouxa bio je u Rijeci, gdje ga je ozljeda još mučila, i Zagrebu, gdje ga je doveo Bajdo Vukas. U Dinamu kod Ivice Horvata nije mogao.

– Sada ga više nema pa je nezgodno govoriti, ali da je imao strpljenja, ja bih se bio oporavio. Jer, na toj utakmici s Benficom ja sam već bio zdrav. Zašto nisam ponovo potpisao za Dinamo, ne znam. Možda sam pogriješio. Ali zato se sjećam Eusebija, velikog igrača i čovjeka. U Zagreb je na utakmicu došao ozlijeđen, igrao je samo poluvrijeme. Nije birao riječi hvale za Belina i mene. Vidio je momčad koja se mogla ravnopravno nositi s europskim velikanima.

Vratio se u Zagreb, nije radio ništa, bio je redovit kod Čarlija Brauna, a onda – otišao raditi u Prvomajsku.

– I tamo se igralo, imali smo dobru tvorničku momčad. Ostao sam 15-16 godina – sjeća se.

A onda novi povratak u Dinamo.

– Negdje početkom 90-ih po mene su došli Ćiro i Mamić i odveli me u Dinamo da radim s mladima. I trajalo je to skoro 20 godina, bio sam i šef eksperimentalne škole. Fahrija Dautbegović i ja trenirali smo brojne igrače koji su uspjeli. A bilo je i onih koji su mogli više, daleko više. Bio je, recimo, jedan Mazarekić u Kranjčarovoj generaciji, pa je nestao. Čudim se što danas rijetko koji mladi igrač uspije u Dinamu. I rano se odlazi, valjda je klupska politika... Ali treba reći, Zdravko Mamić učinio je od Dinama sređen i uspješan klub. Mi smo imali pun stadion, a svejedno smo morali urgirati kod Holjevca i Belinića da bismo otišli na kakvo putovanje. Taj Dinamo danas ima privatni autobus, hotel, premije, sve zbog Mamića – kaže Štef.

Stan mi je uredio Mamić

– Ja sam od nogometa dobio to da sam vidio svijeta zabadava, to je bilo najbolje. Sjećam se New Yorka, igrali smo zanimljiv turnir, no izgubili smo protiv Gornika jer smo imali puno igrača koji su morali u vojsku pa smo propustili ostati još 15 dana. Ja sam se bojao aviona, a Jerković je stalno čitao neke vijesti o avionskim nesrećama iz novina. Rauš i ja odlučimo da ne idemo avionom, nego brodom. Nije nam upalilo, brzo su nas našli i strpali na let – smije se Stjepan Lamza.

– Dobro smo živjeli, ali nisu to bila primanja dovoljna da kupim automobil, niti blizu nekom bogatstvu. Ovaj stan u “banani” dao mi je Dinamo, Mamić ga je uredio...

Za reprezentaciju Jugoslavije igrao je malo, samo sedam puta.

– A trebao sam igrati 50! Pa i Jusufi je navodno jednom izjavio: Lamza je Dinamo, Dinamo je Lamza. Ne znam, nekako se nisam uklapao. Više se puta dogodilo na pripremama da bih osjetio kako neću igrati pa bih otišao, rekao da sam ozlijeđen, nešto... Miljanić me izuzetno cijenio, no atmosfera je bila takva da se tamo nisam nalazio. Tadašnji doktor reprezentacije Nešović, koji je bio i Zvezdin doktor, jedva bi dočekao da kažem da me nešto boli pa da proglasi ozljedu. A onda i ta utakmica protiv Norveške. Teren grbav i skoro uništen, svi govore da sigurno igram. I ništa, on stavlja Vladicu Kovačevića, a trebali smo igrati Osim i ja. Tada sam im rekao da me više ne zovu. I nisu – kaže Lamza.