Svako sistemsko nasilje računa na šutnju mirnih promatrača koji tako postaju sudionici u zločinu

Svi mi koji smo pogledali devet minuta snimke gušenja američkog crnca Georga Floyda koljenom bijelog američkog policajca Dereka Chauvina moramo osvijestiti jednu stvar: gledali smo umiranje čovjeka. Da, itekako je bilo u interesu javnosti snimati tu agoniju, kao što se i gledanje te snimke moglo opravdati javnim interesom podizanja svijesti o drastičnim krajnjim posljedicama sistemskog rasističkog nasilja. Ali, opominjem u prvu redu samog sebe, pritom je lako zaboraviti tu strašnu činjenicu: gledali smo stvarno ubojstvo i gledali smo stvarno umiranje stvarnog čovjeka.

Na mjestu je zgražanje nad potpunom bešćutnošću policajca Chauvina koji se svojim koljenom navalio na vrat ulisičenog čovjeka licem pritisnutog na asfalt čije su zadnje riječi bile “ne mogu disati” i zazivanje majke. Zapanjujuća je hladnokrvnost policajca koji nastavlja klečati na vratu svoje žrtve i duge tri-četiri minute nakon što je čovjek, očito, izgubio svijest. Štoviše, to se koljeno nije skinulo s Floydova vrata ni dok je bolničar iz ekipe koja je u međuvremenu pristigla na mjesto događanja na njemu opipavao bilo tražeći znakove života. Ali, mnogo je važnije razmišljati o tome što je uopće dovelo do same mogućnosti da jedan policajac s uniformom i zakletvom koja ga obvezuje da štiti život postaje pred našim očima hladnokrvni ubojica, dok mu trojica kolega asistiraju. U tom koljenu tih devet minuta bila je sva težina sistema koji proizvodi nasilje i donosi smrt tamo gdje bi trebao čuvati i spašavati živote. To ubojstvo sistemskim je zločinom postalo zbog uniforme i službe policajca, a jedna od glavnih značajki po kojima ćete u svakoj sličnoj situaciji, bilo gdje u svijetu, pa tako i kod nas, prepoznati sistemski kriminal i zločin, krije se u instinktivnom porivu tog istog sistema da nedjelo sakrije, relativizira, zataška, omalovaži i u krajnjem ga slučaju pripiše neodgovornom i izopačenom pojedincu unutar sebe. Ili da ga jednostavno ignorira.

Upravo ovo posljednje učinio bi američki predsjednik Donald Trump, dakle čovjek koji je trenutno na vrhu hijerarhijske piramide političke moći tog sistema, da nije bilo snažne reakcije, vala prosvjeda u kojima su deseci tisuća crnih i bijelih Amerikanaca izašli na ulice američkih gradova. Međutim, američki predsjednik odlučio se baviti samo onom neželjenom posljedicom nezadovoljstva, vandalstvom, paležom i pljačkom koji su bacili sjenu na opravdano iskazivanje nezadovoljstva ljudi sistemom u kojem žive i njegovim nasilnim manifestacijama prema američkim građanima crne boje kože s fatalnim posljedicama, od kojih je ovo samo jedna u nizu. Predsjednikova sućut obitelji Floyd bila je površna i formalna, ali zato je silnu energiju i emocije unio, ili pokušavao glumiti da ih unosi u zaustavljanje nasilja na ulicama američkih gradova. Međutim, i u samom sistemu došlo je do otvorene pobune onih koji ne žele biti kotačići provođenja nasilja. Šef policije u Houstonu, četvrtom po veličini američkom gradu, iskoristio je razgovor s novinarskom legendom CNN-a da se obrati izravno američkom predsjedniku Trumpu: “Molim vas, ako nemate ništa konstruktivno reći, držite usta zatvorena, jer mlade žene i muškarce u ranim dvadesetim godinama dovodite u opasnost. Ovdje se ne radi o dominiranju, nego o osvajanju srca i umova”, rekao je Acevedo, referirajući se na Trumpovo obraćanje guvernerima američkih saveznih država u kojem ih je nazvao slabićima nespremnima na snažno djelovanje i “dominiranje”. Šef policije vrlo je emotivno, ali i vrlo jasno izrazio što misli o takvom stavu: “Budimo jasni. Mi ne želimo da ljudi dobrotu i ljubaznost brkaju sa slabošću.” I svojim kolegama diljem zemlje, onima čiji policajci u suzbijanju nereda bivaju ranjeni, kao što bivaju ranjeni i građani u njihovim zajednicama, poručio je isto što i Trumpu: “Ako nemate što reći, bolje šutite. To su temeljna načela vodstva, a mi sada trebamo vodstvo više nego ikada”, rekao je uputivši iskreni vapaj predsjedniku da se počne i ponašati predsjednički, a ne kao da je i dalje u svom svojedobnom reality showu “Pripravnik”.

Jedna od glavnih poluga sistemskog nasilja jest da štiti “svoje” i napada druge, bilo da je riječ o vojsci, policiji, državi, političkoj stranci. Da se kriminalce u vlastitim redovima skriva i štiti do posljednjeg daha, a kad baš prevrše svaku mjeru da ih se izruči pravdi i pokuša prikazati kao anomalije, a ne proizvod tog istog sistema. Ono s čime svi takvi sistemi računaju jest sudioništvo građana koji sve to mirno promatraju, zadovoljavajući se u krajnjem slučaju gunđanjem i rogoborenjem na društvenim mrežama. A da ne govorimo o ljudima u samom sistemu koji misle da držanje ljestava lopovima i šutnja o njihovim nedjelima nije dio istog zločina.

Nema boljeg lijeka za takvo zlo nego kad progovore ljudi koji rade u sistemu. Njihovi postupci mogu značiti preokret, početak katarze. Jedan od najdojmljivijih trenutaka kojem sam ovih dana svjedočio bio je nastup pred novinarima šefa policije Minneapolisa, grada na čijoj je ulici George Floyd ugušen policijskim koljenom. Kada se novinarka CNN-a probila do njega kroz veliku gužvu i buku i rekla mu da za njega ima pitanje od obitelji ubijenog Georga Floyda, on je u znak poštovanja, poniznosti i isprike skinuo svoju policijsku kapu s glave. To skidanje službene kape bila je gesta vođe kakva je svih ovih dana izostala u vrhu američke vlasti. A još više riječi kojima je Medaria Arradondo, i sam Afroamerikanac, trojicu policajaca koji svog kolegu nisu spriječili u ubijanju građanina Floyda nedvosmisleno nazvao sudionicima naglasivši: “I šutnja je djelovanje”.

Prva koja je osjetila katarzičan i ljekovit učinak takvih riječi bila je iskusna novinarka Sara Sidner koja se, prepričavajući što je upravo čula i vidjela, rasplakala. Toliko je rijetka ljudskost, toliko je rijetka istina. Ne samo u Americi.