Vesna Gretić Tomica:

'Svaku večer molim za mir u Siriji, mojoj drugoj, voljenoj domovini'

Foto: Iz privatnog albuma
Vesna Gretić Tomica
Foto: Iz privatnog albuma
Vesna Gretić Tomica, Hrvati u Siriji
Foto: Iz privatnog albuma
Hrvati u Siriji
19.01.2017.
u 23:00
Vesna je iz Sirije otišla 2002. godine, a u njoj žive sjećanja na prelijepu zemlju koju je ona doživjela kao simbol suživota kršćana i muslimana
Pogledaj originalni članak

Ne mogu riječima opisati tugu u očima kolega Sirijaca kada su u siječnju 2012. čuli da Ina odlazi iz Sirije, da ih ostavljamo mi s kojima su dijelili rad na postrojenju i rad u Damasku, ali i iftare, ramazanske večere, skromne ali drage, kazuje danas Vesna Gretić Tomica, dipl. ing. naft. rud. koja je u Siriji od 2005. do 2009. radila kao rukovoditeljica Službe investicija, izgradnje objekata u Hayan Petroelum Company, a 2011. i 2012. kao rukovoditeljica Službe HSEQ u Hayan Petroleum Company u Damasku.

Najdraži gosti iz Sirije

– Naša prisutnost i zajednički rad u ta već ratna vremena 2011. i 2012. kao da su im davali nadu da će sav taj užas prestati, da će se vratiti naša zajednička vremena rada i mira – govori Vesna, najpoznatija Hrvatica u Siriji, u što sam se sam uvjerio. Kada sam 2012. posjetio Inina postrojenja Hayan, na sam spomen da sam hrvatski novinar, svi bi pitali za Vesnu. I svim su je okolnim mjestima znali i svi su mi govorili o njoj: uvijek nasmijana, vesela, spremna pomoći, žena koja se toliko udomaćila i zbližila sa stanovnicima da je, kada je otišla, bilo kao da im je otišao najbliži član obitelji.

– Došla sam u Siriju u ožujku 2005. i mislila da neću ostati dulje od tri mjeseca, a mjeseci su se pretvorili u godine. Nisam ni sanjala da ću postati dio velikog naftaškog pothvata – prisjeća se Vesna te objašnjava:

– O intenzitetu aktivnosti tih godina, a posebno od 2005. do 2010., govori i to što je u jednom trenutku u pustinji Palmire te u Damasku radilo više od 200 hrvatskih stručnjaka. Svi smo radili kao tim, uz važnu napomenu da je, sukladno PSA ugovoru, naš zadatak bio i edukacija kolega iz Sirije kroz zajednički timski rad u svim fazama projekta, od projektiranja, građenja postrojenja pa sve do proizvodnje.

Vesna se prisjeća kako je preduvjet za taj uspjeh bilo prije svega veliko i ničim ukaljano, uzajamno povjerenje, ali i izuzetno poštovanje koje su sirijski radnici pokazivali prema Hrvatima:

– Cijenili su naše znanje i marljivost, skromnost i odanost poslu. Učili su hrvatski jezik, ja sam ih podučavala. Smijali smo se, šalili i uspješno odradili posao, velik i sjajan – govori Vesna.

U nekoliko navrata sirijski su inženjeri dolazili u Hrvatsku i tu su uvijek bili dočekani kao najdraži gosti:

– I mi smo cijenili svoje kolege, veze i prijateljstva traju i danas unatoč ratu, i trajat će vječno – govori Vesna, koja je posebno emotivna na spomen Sirije.

– Bili su to burni dani: putovanja kroz pustinju, pješčane oluje, velik i odgovoran posao, nedostatak ljudi, brige i tehnološki problemi, ali i čaj s kolegama na postrojenju, priče o djeci, obiteljima... Odlazili smo na Božić svojim kolegama kršćanima, zajedno slavili sve muslimanske praznike i rođendane svakoga od nas. Postali smo braća u struci i životu – prisjeća se Vesna koja, kao najuzbudljivije događaje tih godina spominje putovanja kroz Siriju.

Svi moraju vidjeti Malulu

– Koliko sam samo puta otišla na Jihar. Koliko puta pila čaj sa starim beduinom koji je čuvao naše bunare za vodu, koliko puta prošla Damaskom! Koliko sam puta prošla ulicama Palmire gdje su me ljudi pozdravljali s “bok!”. I te nesretne 2011. kada je 15. ožujka 2011. počela agresija na moju Siriju, naši su kolege znali da dolaze opasna vremena. Po svemu se vidjelo da će rat razoriti Siriju, prelijepu zemlju. Danas mi je teško gledati i čitati o tragediji koja je pogodila moju drugu domovinu i prijatelje – kaže Vesna.

– Svi u ime Boga i vjere ratuju, ubijaju i razaraju. Vjera je za mene osobno opredjeljenje, duboko intiman doživljaj svijeta i poimanje sustava realnosti, sudbine i imaginacije. Pa zašto je onda vjera povod mnogima za mržnju i ratove? Voljela bih da svi oni koji ljude dijele po vjeri, boji kože, jeziku i navikama vide Malulu u Siriji. To je maleno mjesto, oko 50 kilometara od Damaska prema sjeveroistoku. Tu, uz prastare kršćanske crkvice i džamije, kršćani i muslimani žive jedni uz druge, svijet nije primitivan. I najveća je vrijednost suživot – govori Vesna te ističe kako i danas svaku večer moli da Bog spasi Siriju, a sve što želi narodu svoje druge domovine jest – mir do neba.

>>Prvi puta od početka rata u Siriji: Ruski i turski borbeni avioni bombardirali položaje Islamske države

>>Nove žrtve u Siriji: Islamska država pokrenula veliku ofenzivu, poginulo više od 30 ljudi

Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.