Nevjerojatno je koliko je u Hrvatskoj onih koji svoju domovinu hrle prikazati kao patrijarhalnu vukojebinu u kojoj Rvatine umlaćuju svoje žene, a hrvatsku “katotalibansku” obitelj vide kao kolijevku nasilja prema djeci i drugačijima. Sudeći po naslovima, turiste mlate poludjeli primorci, ispod svakog kamena na njih vrebaju crne udovice, ispod svakog čamca na napuhivanje bijesni morski ježinci, psi i mačke, iza svakog tiramola u sačekuši čuče povampireni ugostitelji, a ustravljeni gosti bježe glavom bez obzira zaklinjući se da se u Hrvatsku nikad vratiti neće. Na nacionalne manjine pak, službeno je ukinut lovostaj, pa tijekom cijele godine bježe po šumama i skrivaju se u podrumima. Jesu li te histerije posljedica bilo kakvog stvarnog endemskog uzročnika?
“To samo u Hrvatskoj ima”, omiljena je uzrečica ove rezignirane i frustrirane nacije. Nema zapravo nijednog objektivnog razloga zašto bi na ljestvici sreće stanovnik Burkine Fasso bio iznad prosječnog Hrvatića iz Pušće Bistre ili Zagvozda, ali, naravno, u pitanju su i posve subjektivni razlozi. Opravdano ili ne, vjerujemo da smo zasluživali bolje, a da smo jedinstvenu priliku da Lijepu našu uredimo kao bogomdanu Obećanu zemlju možda nepovratno uprskali. Nažalost, očito je da ima i onih koji se protiv bilo kakve Hrvatske i dan-danas aktivno bore, te da smo izloženi i svakodnevnom specijalnom ratu.
No, dojmovi ustranu, statistike potvrđuju da RH i dalje spada među najsigurnije svjetske zemlje. Iako se pokušava dokazati urušavanje tradicionalne hrvatske obitelji, brojke pokazuju da je rodno uvjetovanih zločina u Hrvatskoj i dalje manje nego u “naprednoj” Danskoj. Isto tako je i sa zločinima iz mržnje. U “tolerantnoj” Nizozemskoj, brojem stanovnika niti dva puta većoj od Hrvatske, bilježi se stotinjak puta više takvih zločina.
Naravno, ako je zločina malo, želimo da u najgorem slučaju tako i dalje ostane, te je posve normalno da pod povećalo stavljamo svaki pojedini slučaj, pa tako nitko zdrave pameti ne može ostati hladan na navode da su maskirani osvetnici upali u neki kafić i mlatili sve pred sobom, samo zato što se radilo o Srbima koji navijaju za – Crvenu zvezdu.
Neki su me pokušavali uvjeriti da sam, prije osude zlodjela, trebao istražiti tog napadnutog “deliju” Petka, no, on zapravo u ovoj priči uopće nije presudan. Bio loše prikriveni četnik ili lojalan građanin, ima pravo navijati za koga hoće, pa i za Zvezdu. Baš nitko nema pravo uzimati pravdu u svoje ruke i namlatiti one koji mu se ne sviđaju, njih i njihovu djecu. Ponovit ću: onaj koji je danas u stanju napasti navijača Zvezde, sutra neće imati problema namlatiti navijača Dinama ili Hajduka. A vjerojatno mu to ni jučer nije bio problem.
Upozoravao sam već što će se dogoditi. Danas se zahtijeva od vlade da jamči hrvatskim Delijama slobodno navijanje za Crvenu zvezdu. A istovremeno to nitko ne jamči niti BBB-ovcima u Splitu ni Torcidi u Zagrebu. Niti to ikoga zanima! Ako nešto jest stvarni problem, to je da je RH država u kojoj mediji javno čestitaju huliganima koji s leđa udare Zdravka Mamića i gurnu ga u more, opravdavaju prijetnje Janici Kostelić, a nitko ni ne primjećuje letke u središtu Zagreba na kojima maskirani lik iznad krilatice “Ubij tovara” maše uzijem. Dosljednost prema nasilju je imperativ, bez obzira tko je počinitelj, a tko žrtva.
No, od bezumnih nasilnika zbog koji se bojimo pustiti vlastitu djecu na stadione, gori su oni koji takve nasilničke ispade uklapaju u svoje desetljećima poznate strategije. Milorad Pupovac kaže da su meta napada ljudi lojalni ustavnom poretku, no onaj koji te napade zloupotrebljava taj nije lojalan ovoj zemlji. Tko o ovoj državi govori jezikom Aleksandra Vučića taj nije prijatelj. Onaj koji joj proriče sudbinu NDH – taj ne voli ovu državu.
Jer, što uopće znači to njegovo proroštvo da bi Hrvatska mogla doživjeti sudbinu NDH? Skraćeno, valjda da će prvo (opet) krenuti masovno klanje Srba, a zatim na koncu (opet) Srbi poklati Hrvate. Istina je, treba puhati i na hladno, jer nije lako biti ni Srbin u Hrvatskoj, ali nimalo ne pomaže pjevanje pratećih glasova u antihrvatskoj opereti Aleksandra Vučića.
Od Pupovca ne treba tražiti ništa, pa ni ispriku.
Njega je očito zahvatilo raškovićevsko ludilo, pa smo odgovore na pitanja koja bi postavili njemu, dužni prije svega zatražiti od Plenkovića. A onaj navodni hrvatski domoljub koji nakon svega digne ruku na bilo kojeg pripadnika bilo koje manjine u Hrvatskoj, pa i na Pupovca, taj je također neprijatelj Hrvatske, u najmanju ruku nečija korisna budala. Zato, kad već Vučić nije htio biti tako eksplicitan, Pupovcu šaljem poruku: Nitko ne sme da vas bije!
Imali još koji živuči novinar , a da mije osudio , i dao ispriku . Zato molim svakog Hrvata da se osobno javi SNV , i preuzme pokajanje za zvoje grijehe .