Jedan od vodećih teologa i filozofa današnjice, katolički svećenik, sveučilišni predavač i predsjednik Zaklade za globalnu etiku, Švicarac Hans Küng navršit će 19. ožujka 85 godina i, kako je najavio, povući se iz javnog života. Tim povodom razgovarali smo s ovim “nemogućim djetetom” Katoličke crkve čije su reformističke ideje, unatoč njegovim poznim godinama, i dalje svježe i intrigantne. Iza njega je ne samo bogata karijera predavača i autora koji je objavio više od 30 knjiga u milijunskim nakladama o katoličkoj teologiji, kristijanizaciji i etici nego i život izvanredno dosljednog čovjeka koji – unatoč dugogodišnjem sukobu s Vatikanom – nikad ni za milimetar nije odstupio od svojih stavova.
Odlučite li se čitati njegovu drugu knjigu memoara, koju je prošle godine pod naslovom “Sporna istina: sjećanja” objavila riječka nakladnička kuća Ex libris, nećete upoznati samo njegov život u razdoblju od Drugog vatikanskog koncila sredinom prevratničkih 60-ih do 1980. godine nego ćete dobiti i fantastičan uvid u unutrašnje ustrojstvo Katoličke crkve i njezinih najviših instancija pa i uvid u život Josepha Ratzingera, pape Benedikta XVI., koji je bio Küngov kolega na Katoličkom teološkom fakultetu Sveučilišta u Tübingenu u Njemačkoj i čiji su se životni putovi neprekidno prepletali.
Küngovi memoari mogu biti posebno zanimljivi katolicima koji na pitanja koja im nameće suvremenica ne pronalaze odgovore na misama, ali isto tako i “djeci komunizma” kojima je Crkva nepoznato, pa možda čak i mrsko mjesto – kako bi shvatila što je katoličanstvo doista i kako Katolička crkva funkcionira iznutra. Bez obzira na to je li Küng doista “enfant terrible” Crkve i bez obzira na to koliko ga tko smatrao kontroverznim, neosporno je riječ o znanstveniku i svećeniku koji Katoličkoj crkvi želi sve najbolje, a pri tome nije dopustio da mu itko zavrti glavom.
Jači od inkvizicije
Küngov sukob s Vatikanom svoj je vrhunac dosegnuo 1979. kad mu je Rim oduzeo crkvenu dozvolu za poučavanje namijenivši mu tako profesionalnu propast i javnu diskreditaciju. Vatikanu su smetale njegove ideje o potrebi za korjenitim reformama Katoličke crkve kojima je on iz dana u dan stjecao sve više pristaša. Vatikanskoj inkviziciji, koja je godinama vodila disciplinski postupak protiv Künga, vrlo je loše sjela njegova knjiga “Nepogrešiv? Jedno pitanje”, u kojoj on osporava crkvenu dogmu o nepogrešivosti pape. No, tübingenški se profesor pokazao prejak da ga se ukloni s javne scene pa makar na tome radila majka svih tajnih službi: sveta katolička inkvizicija.
“Sukob me gonio naprijed, i to više nego što sam mogao slutiti. Bog mi je baš tad pomogao na skrovit način. Više nisam mogao predavati u Tübingenu, ali umjesto da me istjera s fakulteta, Sveučilište je moju katedru i Institut za ekumensko istraživanje izdvojilo iz Katoličko-teološkog fakulteta”, sjeća se Küng kako se nenadano ostvario njegov san o nečemu kao što je Institut Max Planck, samo za ekumensku teologiju. “U trenucima najvećeg poraza i tame dobio sam na poklon sveučilišni institut neovisan o fakultetu koji mi je, uz novu slobodu, trebao omogućiti i novu potragu za istinom.”
Küng ipak ističe kako ne bi uspio bez pomoći njemačkih državnih tijela koja su ga, suprotno zahtjevima Crkve, “branila kao profesora na sveučilištu onako kako bi to bilo moguće u vrlo malo drugih zemalja”. Iz sukoba je izašao kao pobjednik i zbog svoje vješte strategije opiranja inkviziciji – beskonačnom inzistiranju na formalnostima – ali i zbog tijesne suradnje s najjačim medijima na svijetu. S jedne strane, Küng je znao – pristane li jednom otići u sjedište inkvizicije, hladnu rimsku Palazzo del Sant’ Uffizio, poput mnogih svojih kolega, iz nje bi mogao izaći samo kao gubitnik. S druge strane, potporu je tražio među onima koji su ga najbolje razumjeli – vjernicima, ali i nevjernicima, katolicima, ali i protestantima... svima koji su tražili odgovore na pitanja koje službena Crkva ne pruža, a zbog čega su mu stranice najjačih svjetskih novina i magazina poput New York Timesa, Guardiana, Spiegela ili Timesa uvijek bile otvorene. “Želi li opozicija biti djelotvorna protiv globalno aktivne rimske kurije, tad je bezuvjetno upućena na medije, slično kao i opozicija u apsolutističkoj Francuskoj prije Francuske revolucije koju su pripremili književnici kao što su Montesquieu, Voltaire i Rousseau. U mojoj raspravi oko Crkve i nezabludivosti bez potpore javnosti bih bio unaprijed izgubljen”, priznaje Küng.
Upravo je dogma o nezabludivosti, koju Küng smatra iznimno štetnom i za instituciju Crkve i za vjernike, pokazala kako okoštali crkveni vrh i vječno mladolikog profesora teologije Hansa Künga pokreću različiti motivi. “U sekularnom svijetu nitko se ne bi dosjetio polagati pravo na nezabludivost. Čak ni konzervativni branitelji crkvenog statusa quo danas više ne mogu osporavati ozbiljne zablude kršćanskog Učiteljstva kroz stoljeća”, tvrdi Küng te dodaje kako primjera ima napretek: “Uzorni primjer pogreške Učiteljstva osuda je kontracepcije koja izaziva protivljenje širom svijeta i čak ponekad papu čini smiješnim.” Encikliku Humanae vitae iz 1968. kojom je svaka vrsta kontracepcije proglašena za težak grijeh i koju Rim uvijek iznova potvrđuje, Küng smatra Pirovom pobjedom Učiteljstva: “Ovom enciklikom Katolička crkva izgubila je moć nad savješću vjernika! Takav poučan dokument ne može promijeniti mentalitet i životne navike čovjeka. Njegova posljedica nije propitivanje savjesti o kontracepciji, već propitivanje savjesti o granicama crkvenog Učiteljstva.”
I baš kao što se uhvatio u koštac s dogmom o nepogrešivosti za koju je dokazao kako potječe, ne iz Biblije, nego od učenja jednog heretika iz srednjeg vijeka, Küng uporno zagovara ukidanje obveznog celibata za katolički kler i zalaže se za mogućnost ređenja žena. U našoj konzervativnoj sredini, u kojoj se i seksualni odgoj mnogima čini heretičkim, ovi se zahtjevi možda čine preradikalnim, ali treba znati da ne samo Küng nego i mnogi drugi teolozi godinama zagovaraju provođenje ovih reformi.
“Prestrašim se kad ponovno čitam svoje teze o prevrednovanju žene koje sam napisao još 1968., ali ne zbog sadržaja nego zbog činjenice da one i dalje iščekuju svoje ispunjenje”, kaže profesor Küng. Isus i rana Crkva prednjačili su u poštovanju žene, navodi on, dok današnja Katolička crkva šepa daleko iza svog vremena i iza drugih kršćanskih crkava: “Razlozi za isključivanje žene koji se mogu naći u tradiciji (preko žene je grijeh došao na svijet; žena je stvorena druga; tabu menstruacije...) ne mogu se pozvati na Isusa i svjedoče o načelnom teološkom difamiranju žene.”
Küng je podjednako rezolutan i argumentiran i kad na stotinama stranica svojih knjiga analizira zašto je potrebno ukinuti celibat za katolički kler. “Ne, nisam protiv slobodno izabranog celibata, ali sam protiv nametnutog srednjovjekovnog zakona o celibatu. Petar i apostoli su bili i ostali oženjeni i u potpunom nasljedovanju Isusa”, tvrdi Küng i upozorava kako je posljedica nametnutog celibata gubitak svećenika koji se mjeri u desecima tisuća. “Pitanje oženjen ili neoženjen mora ustuknuti pred primarnom obvezom Crkve da zajednicama da predvodnike”, upozorava on, dokazujući tako još jednom svojim osporavateljima da Katoličkoj crkvi ne traži alternativu, već put opstanka i razvoja.
Pa ipak je svekolika javnost i prije samo nekoliko dana mogla čuti papu Benedikta XVI. kako s balkona svoje palače na vatikanskom Trgu sv. Petra osporava svaku mogućnost prezbiterata za žene. I to se čulo iz usta ne bilo kojeg pape, nego pape koji je stigao iz istog onog Tübingena u kojem je nekad dijelio katedru, a ponekad čak i stavove, s kolegom Küngom. Njihovi su se teološki putovi počeli oštro razilaziti 1968. godine. Küng tvrdi da je Joseph Ratzinger tadašnja burna događanja na sveučilištu doživio kao traumu te da su ona u njemu izazvala gotovo apokaliptični strah od promjena. Nakon studentskog bunta Ratzinger se vratio u rodnu Bavarsku odakle se nastavio penjati dobro utabanom stazom sve do papinskog stolca, dok je Küng ostao vjeran Tübingenu do mirovine, pa i dulje.
Na pitanje kako bi Katolička crkva izgledala da je on postao papa, Küng odgovara kako bi to – da se dogodilo – značilo da je prodao dušu za moć. Službu Benedikta XVI. naziva “pontifikatom propuštenih mogućnosti”, a kao veliki zagovornik ekumene, zamjera mu što je propustio brojne šanse za pomirenje protestanata, židova, pravoslavaca i muslimana, baš kao i odmaganje Afrikancima u borbi protiv AIDS-a nedopuštanjem planiranja obitelji. Ipak, Küng najvećim propustom Josepha Ratzingera smatra zataškavanje seksualnih skandala katoličkog klera u vrijeme dok je bio pročelnik Kongregacije za nauk vjere, koju Küng bez okolišanja naziva njezinim nekadašnjim imenom – inkvizicija, a čiji je pročelnik prije Ratzingera bio zagrebački nadbiskup Franjo Šeper.
Stari znanci, Ratzinger i Küng, povremeno razmjenjuju pisma, ali čini se da ugledni švicarski teolog od ovog dopisivanja nema osobitih očekivanja jer je posljednjih godina postao zagovornik revolucije “odozdo” u Katoličkoj crkvi, umjesto reforme Katoličke crkve “odozgo”, od čega je očito digao ruke. Oštro uspoređuje Vatikan s Kremljem. Sustav je takav, tvrdi on, da je teško odbiti poslušnost. Pravila za izbor biskupa toliko su rigidna da, pojavi li se kandidat koji se izjašnjava primjerice za ređenje žena, automatski ispada s liste. Pravila za izbor pape naziva potpuno zastarjelim i srednjovjekovnim: “Rimski sustav upravo na ovom primjeru sam sebe neprestano stvara po svom ukusu: papa sam bira birače svojeg nasljednika i ne naziva uzalud kardinale ‘sinovima’ – drugačije nego biskupe koje zove ‘braćom’ – ta on ih je isključivo sam ‘stvorio’. Zato ih službeno nazivaju ‘papinskim kreaturama’ – njih koji će sljedećeg papu izabrati naravno iz vlastitih redova iako prema crkvenom pravu izabran može biti svaki kršteni katolik muškog spola.”
Poziv na revoluciju
Küng je otvoreno pozvao svećenike i vjernike da se suprotstave katoličkoj hijerarhiji, za koju on tvrdi da je korumpirana, nevjerodostojna i ravnodušna prema brigama koje moderan način života donosi njezinim članovima. Küng ističe kako se svećenici trebaju organizirati i pokazati kako se određene stvari moraju promijeniti. Podršku je našao među svojim švicarskim te austrijskim katoličkim svećenicima. Oni su osnovali pokret koji se protivi određenim crkvenim praksama zahtijevajući od Vatikana promjene; primjerice da se razvedenim i ponovno vjenčanim katolicima dopusti primanje pričesti ili da se nezaređenim osobama omogući da vode službu. Vatikan je njihove, zapravo umjerene, zahtjeve glatko odbio.
Možda je Ratzinger napokon došao na svoje jer, sve dok nije postao papa, u centru pažnje uvijek je bio Küng. Umjesto ozbiljnog i staloženog Ratzingera, svjetla reflektora obasjavala su elokventnog i energičnog Künga. Još od njihovih mladih tübingenških dana tako kruži legenda o Küngu u “crvenom sportskom automobilu” i Ratzingeru na biciklu. Küng ovu legendu odbacuje kao “gomilu pretjerivanja”, tvrdeći da nije vozio sportski automobil, nego malu alfu giuliju, dok Ratzinger nikad nije ni položio vozački ispit pa ga je i kolega Küng često znao prebaciti do zajedničkog radnog mjesta na tübingenškim brdima. Metafora je očito ipak bila prejaka da sve te godine ne bi golicala maštu javnosti o “demonskom” Küngu u crvenoj jurilici i “poniznom” Ratzingeru na običnom biciklu unatoč tome što se baš “jednostavni” Ratzinger na kraju popeo do funkcije kojoj nitko ne može osporiti priličnu mjeru pompoznosti.
Ranijem papi, Ivanu Pavlu II., Küng nije zamjerao pompoznost, ali jest manipulaciju javnošću i nesklonost dijalogu. U svojim memoarima opisuje tako u detalje jedan prizor kad se Ivan Pavao II. za fotografiju u novinama vješto namještao u pozu predanog molitelja već na samom početku svog pontifikata, očito spreman iskoristiti svu moguću moć medija. Küng je priznavao poljskom papi pastoralni angažman i zauzimanje za ljudska prava diljem svijeta, ali i upozoravao na njegova dvostruka mjerila i tvrdoglavost po pitanju seksualnosti, dok je istodobno prikrivao seksualne skandale u okrilju Crkve. “Je li zalaganje Crkve za ljudska prava u svijetu iskreno ako se istovremeno u samoj Crkvi ljudska prava ne jamče u potpunosti”, komentira on. Čitajući Küngove memoare, morate se zapitati je li to onaj isti Hrvatima drag papa, prvi koji je nakon pada komunizma i raspada Jugoslavije posjetio Hrvatsku, potvrdivši tako zahvalnom narodu pripadanje zapadnom civilizacijskom krugu. Ostaje činjenica, Ivan Pavao II. nikad nije odgovorio ni na jedno pismo ili molbu Hansa Künga da ga primi i razgovara s njim.
“Thomas Mann je jednom rekao da je rođen za predstavnika, a ne za mučenika. Za mene vrijedi isto. No biti prisiljen na opoziciju također je moje iskustvo”, komentira Küng svoj status unutar službene Katoličke crkve. Još 1965., nakon privatne audijencije kod pape Pavla VI., mogao je stupiti u službu rimskog sustava, ali nikad nije zažalio što nije odabrao taj put. “Tamo bih morao prihvatiti sve nezabludivo i zabludivo, istinito i neistinito, i protiv svoje savjesti na sve moguće reći da i amen (neka bude tako).”
Umjesto visokim crkvenim instancijama, slavni se teolog okrenuo drugim institucijama, temama i konfesijama. Dva je puta proputovao svijet, iz prve ruke upoznao svetu i nesvetu Rusiju, svijet islama, Indiju hinduista, Šri Lanku i budizam, snošljivi indonezijski islam... Kamo god krenuo, otvarali su mu se novi putovi. Predavanje “Trebaju li menadžeri vjerovati u Boga?”, koje je održao čelnicima najmoćnijih država svijeta 1979. godine na Svjetskom gospodarskom forumu u Davosu, pobudilo je njegovo zanimanje za posve novo područje – politiku i ekonomiju, kroz prizmu kršćanstva i njegovih temeljnih etičkih normi. Već početkom 90-ih, kad su rijetki promišljali proces globalizacije koji se tek zahuktavao, profesor Küng upozoravao je na njezine moguće prijeteće posljedice u gospodarstvu i politici. Küng inzistira na ekumeni i predlaže da, umjesto na razlikama, najveće svjetske religije i njihovi predstavnici porade na međusobnim sličnostima. Küngova je želja da članice UN-a jednog dana potpišu povelju o globalnom ethosu koja bi jamčila minimum ekonomskih, političkih i vjerskih prava (i obveza, kao što on voli naglasiti) cijelom svijetu. Njegov rad podržavaju Henry Kissinger, Kofi Annan, predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta Jacques Rogge, južnoafrički anglikanski biskup Desmond Tutu, bivša predsjednica Irske Mary Robinson i mnogi drugi.
Zahtjev za novim poretkom
Küng ipak ne misli da je nedostatak morala jedini i isključivi uzrok krize. “Nije riječ samo o moralu nego i o tome da ekonomija ne smije prevladati nad svime. Konsolidiran proračun, stabilne cijene i potpunu zaposlenost htjeti uspostaviti samo moralom politički je moralizam; svako vođenje socijalne države unatrag neće moći zaobići izvjesne društvene nepravde”, kaže on pojašnjavajući da svijet treba okvirni tržišni poredak koji si sâmo tržište ne može stvoriti i koji zahtijeva globalni ethos. “Trebamo novi poredak globalnog financijskog sustava”, naglašava. “Nije prihvatljivo zašto primjerice složen i opasan zračni promet ima neka osnovna diljem svijeta prihvaćena pravila i nadzor, ali ne i isto tako složen i na svoj način opasan međunarodni novčani promet”, kaže Küng te dodaje da je nužan sporazum poput onoga iz Bretton Woodsa, koji bi se jasno ogradio od ustanova Bretton Woodsa – MMFa i Svjetske banke i istodobno preuzeo dodatne funkcije.
Premda teoretičar, Küng nudi i konkretna rješenja za svijet rada koji sve više ugrožava svijet financija, siguran da nismo na dobrom putu kad je i najveći svjetski mešetar George Soros već odavno upozorio na potrebu da se obuzda divljanje kladioničara novcem. “Moralo bi se izaći iz začaranog kruga, gdje samo omršavjeli pogoni – i s tim povezana masovna otpuštanja – vode poboljšanim mogućnostima dobiti i većim burzovnim cijenama dionica, pa se izjednačuju višestruka otpuštanja i dobit na burzi”, kaže Küng te ističe da se gospodarstvo mora usredotočiti na stvaranje novih radnih mjesta s novim zadaćama umjesto na uštedu “nepotrebnih” mjesta. Više od 370.000 nezaposlenih Hrvata i članovi njihovih obitelji vjerojatno bi se složili s njim.
>> Papa: Treba se boriti protiv razlike između bogatih i siromašnih
Konacno da je netko i ovo napisao! Odlicno!