Trebale su ovo prenositi sve državne i javne televizije Europske unije – napisao sam prije tjedan dana na kraju kolumne u kojoj sam pokušao prepričati poruke i dočarati način na koji se Francuska oprostila se od ubijenog profesora Samuela Patyja. Od tada se u Francuskoj dogodio još jedan teroristički napad u kojem je ubijeno troje ljudi, od kojih jedna žena na isti način kao i profesor Paty. Ovaj put meta je bila crkva i vjernici u njoj, a, prema izvještajima medija i francuskih državnih organa, napadač je zločin počinio uzvikujući “Alah je velik” i građanin je Tunisa. Istih dana spriječena su brzom reakcijom francuskih službi sigurnosti i policije još najmanje dva napada, jedan terorist s pištoljem je ubijen, a drugog, naoružanog nožem, policija je spriječila da upadne u crkvu u mjestu u blizini Pariza nakon što ga je prijavio vlastiti otac.
Javnost je uznemirena, zgrožena i prestrašena. Velika je odgovornost na vođama i muslimanskim vjerskim zajednicama u Francuskoj i Europi, u koje se sigurno također morao uvući strah i zabrinutost. Oni moraju pronaći način na koji će jasno, u prvom redu unutar vlastitih zajednica, osuditi ove zločine i poručiti: Ovo nije naša vjera. Nije ovdje riječ o prebacivanju odgovornosti na sve muslimane. Ali, svakog se vjernog muslimana itekako mora ticati i boljeti kada čuje da netko ubija nedužne ljude istovremeno slaveći njihova Boga. Isto bi vrijedilo i za svakog kršćanina kada bi fundamentalistički luđaci naokolo vitlali sabljama i noževima i odrubljivali glave s Isusovim imenom na usnama. Pritom obje religije imaju teško i sramotno povijesno nasljeđe masovnih zločina, ratnih i genocidnih pohoda u božje ime. Sve su to važne europske teme koje bi trebale zanimati i nas ako se osjećamo pripadnicima te velike političke, kulturne, duhovne i civilizacijske obitelji.
Video: Strava u Nici: Nožem ubio troje ljudi, jednoj ženi odrubio glavu!
Jednako tako trebali bismo pratiti i trebalo bi nas zanimati što se ovih dana događa u Poljskoj. Trebali bismo imati stav prema masovnim prosvjedima poljskih žena koje već danima izlaze na ulice poljskih gradova zbog krajnje restriktivnog pristupa i zakona o pobačaju koji donosi njihova konzervativna vlast. Religija i u tome itekako ima svoje prste jer važan stup desničarskog populizma, konzervativizma i nacionalizma u Poljskoj čini upravo Katolička crkva i najveći dio njezine hijerarhije u Poljskoj.
Na HBO-u ovih dana možete pogledati film koji bi se također trebao ticati svih građana Europske unije. To je posljednje djelo oduvijek neskriveno politički angažiranog i lijevo orijentiranog velikog i važnog francusko-grčkog redatelja Coste Gavrasa. Naslov filma je “Ima li ovdje odraslih?” (Adults in the room) i snimljen je prema istoimenoj knjizi Yanisa Varoufakisa koja je prije dvije godine objavljena i u Hrvatskoj u nakladi Sandorfa i prijevodu Karmele Cindrić. Poznati grčki i svjetski ekonomist Varoufakis glavni je junak jer riječ je o njegovu sjećanju na pet mjeseci 2015. godine, koliko je proveo na funkciji ministra financija u Syrizinoj vladi Alexisa Tsiprasa, od prvog dana s napisanom i u kuvertu u džepu spremljenom ostavkom. To mu je bio osigurač da ne zaglibi i da kompromitira svoju stručnost i svoja uvjerenja zbog kojih se pridružio Tsiprasovoj vladi. Varoufakisovi susreti, razgovori i pregovori s europskim političkim, a još više financijskim moćnicima o ekonomskom i političkom pitanju grčkog duga imaju elemente trilera, psihološke drame, pa i vesterna. Na ovo posljednje podsjećaju njegovi verbalni okršaji s tadašnjim njemačkim saveznim ministrom financija Wolfgangom Schäubleom.
Ključni trenutak je onaj u kojem Schäuble iz invalidskih kolica, u koje ga je spremio također jedan luđak koji je na njega izveo atentat ujesen 1990. godine, na vrhuncu diskusije grčke delegacije s predstavnicima Europske komisije, MMF-a i Središnje europske banke, Varoufakisu kaže: “Rezultati izbora ne smiju utjecati na ekonomsku politiku.” Varoufakis i na svojim predavanjima, poput onog održanog na Harvardu, koje lako možete pronaći na YouTubeu, rado prepričava taj trenutak kao ilustraciju i dokaz svoje teze da političari imaju sve manju moć jer se ona već desetljećima u sve većoj mjeri prenosi na svemoćne financijske institucije. Zato je Schäubleu ironično odgovorio: “To je dobra vijest. Za Komunističku partiju Kine koja misli isto.” I dodao sarkastični prijedlog kako bi najbolje bilo zabraniti održavanje izbora u državama s dugom.
Varoufakis neprestano ističe da je uvijek, pa i za tih pet mjeseci svoje političke karijere okončane izvlačenjem one kuverte iz džepa, bio spreman na kompromise, ali ne i na kompromitaciju. Prije nego je postao političar napisao je i vrlo popularnu, u Hrvatskoj također objavljenu knjigu “Što sam rekao kćeri o ekonomiji”. Na jednom susretu s publikom u Americi pitali su ga kako je ta knjiga primljena u Grčkoj, a Varufakis je opisao što mu se dogodilo kada je akademsko okružje zamijenio političkom arenom. Dok je bio profesor, o njegovim su knjigama i tezama raspravljali oni koji su ih pročitali. A kad je postao političar, dobio je sljedbenike i protivnike: “Prvi su se zdušno slagali sa svime što sam rekao i prije nego što sam to rekao, a drugi su bili žestoko protiv svega što sam rekao i prije nego što sam to rekao”.
Zašto sve ove teme prolaze uglavnom mimo naše javnosti i ostaju na rubu interesa medija? Zato što je sve pokrio zaglušujući bijeli šum epidemije i pandemije COVID-19. Pri tom su stručnjaci, nerijetko i vlastitom krivnjom, dobili s jedne strane navijače, a s druge protivnike svega što kažu i prije nego to kažu, dok nam koronavirus zastire sve obzore i guši sve druge životno važne teme ove naše bolesne i u karantenske torove rascjepkane Europe. I svijeta.
Pofuk, imas li komentar o "jadnim izbjeglicama" u Becu ?