Kolumna

Sve je puno partijskih ugrušaka, koji blokiraju naš sklerotični sustav

Foto: Patrik Macek/PIXSELL
Hrvatski sabor
Foto: Patrik Macek/PIXSELL
Hrvatski sabor
20.03.2021.
u 13:28
Prvi je drugoga izbacio iz čamca za spašavanje na Titanicu, prvi je drugoga ostavio u svakom ratu na fronti i sebe sklonio u zaleđe, prvi vlada i sprda se sa sudstvom, a drugi plaća porez, račune i kazne.
Pogledaj originalni članak

 Arsen Dedić u jednoj dobroj staroj pjesmi opisuje košaru s lijekovima svoje matere i svog ćaće. Oni prije spavanja moraju popiti: 6 žutih, 6 plavih, 6 bijelih kao ljiljan, 4 roza, 1 malu gorku crnu i 3 od ultramarina, ukupno 26. Ali nekih boja ponekad nedostaje pa ćaća – tada, a i inače silnik, kako kaže Arsen – otima materi pojedine boje. Na što mater, skonšumana, nježna, zgađena, bezvoljna i skamenjena popije bešćutno dvadesetak zelenih i ode na spavanje.

A da su Arsenovi mater i ćaća u svojoj košari za lijekove imali jednu dozu cjepiva, nema sumnje tko bi se cijepio – nasilnik ili onaj nježan, zgađen i bezvoljan. Jer covid je gadna bolest, stvara trombove, patološke krvne ugruške koji mogu izazvati moždani ili srčani udar. Ali u nezgodnom obratu, otkrilo se i da dugo žuđeno cjepivo također može izazvati trombove. Da Woody Allen snima film o cijepljenju, razgovor Arsenova ćaće i matere išao bi ovako: “Gadna je ova boleština, a i cjepivo je opasno”, rekao bi ćaća, a mater bi bešćutno odgovorila: “Da, a i tako ga malo proizvode”.

A da se u njihovoj košari za lijekove nađu slučajno dva cjepiva, od dva proizvođača, recimo od Pfizera i AstraZenece, i opet je jasno što bi se dogodilo: nasilnik bi se brzinom munje cijepio Pfizerovim, koje te famozne trombove ne izaziva, ili se barem za to još ne zna, a ženi bi velikodušno prepustio ono drugo – i ona bi ga si uštrcala, ravnodušno, kao narkoman koji za svaki šut očekuje da mu je zadnji, i otišla spavati.

I to su ta dva vječna ljudska tipa: siledžija koncentriran na sebe, i onaj defetist koji kaže “daj što daš”. Prvi je drugoga izbacio iz čamca za spašavanje na Titanicu, prvi je drugoga ostavio u svakom ratu na fronti i sebe sklonio u zaleđe, prvi vlada i sprda se sa sudstvom, a drugi plaća porez, račune i kazne. I baš zato što više vrijedi i više ima, može smrću više izgubiti, pa se i bori za život i zdravlje na račun drugoga, koji ne drži previše ni do sebe ni do svijeta.

Ali, kvragu, sada se taj tromb ispriječio. Vreba u bolesti, vreba u lijeku. I sad je nastala panika: kad liječnik nazove da se dođe cijepiti u ambulantu, nitko se ne javlja na telefon, iako su mjesecima opsjedali ordinacije. Zar da dobijemo tromb? A to što su svi ionako puni trombova, na to se ne misli. Jer nitko ne vježba i ne jede zdravo, svi se tanjuri pune masnim i zalijevaju alkoholom, puši se sto na sat, sjedi pred televizorom, uzrujava zbog politike, psuje se na semaforu, prijeti susjedu, ljutnja i mržnja tjeraju tlak u nebo, oralno se uzima kontracepcija i hormonske terapije, i tako se godinama slaže tromb na tromb, tromb na tromb, tromb na tromb, samo je pitanje dana i sata kad će se tko srušiti od ugruška – ali ne, baš sad taj tromb vreba, i baš samo iz cjepiva.

Uostalom, nismo samo mi puni trombova, i država nam je puna trombova. Jer što je tromb nego neka tupa i bezoblična masa, zgrušana na nekom mjestu koje bi trebalo biti protočno, ali taj anonimni ugrušak usporava sustav i ne da nikome proći. Taj tromb sjedi u kancelariji kad vam treba građevinska dozvola, sjedi u skupštini kad poslušno diže ruku, sjedi u parlamentu, sjedi u županiji, sjedi u vladi. Ima Škoro jednog tromba na listi, pa taj nije znao je li studirao tri ili pet godina kad su ga pitali; i ona Rimac je običan tromb koji je zauzimao prostor, a sad je bila na sudu jer je projurila 130 na sat kroz selo; i došla je pred tromba na sudačkom stolcu koji joj je uzeo kao olakotnu okolnost to da joj auto treba da odlazi na saslušavanje u USKOK – jedino u zemlji trombova počinjenje jednog prekršaja može biti olakotna okolnost za počinjenje drugoga; i onda trombovi naprave spomenik svojoj zemlji i ugrade u njega stroj za maglu koji košta 200 eura dnevno; i može se tako u beskraj, u bilo kojem smjeru: sve hrvatske arterije i vene, svi hrvatski organi, unutarnji i vanjski, trup, udovi i glava, sve je puno partijskih ugrušaka, koji blokiraju naš sklerotični sustav. A trombu je dobro. Trombu je lijepo.

Tromb je beskrajno samozadovoljno biće. On je nasilnik koji ima pravo na nasilje. Vrijedi više od drugih, i prezire sve one druge skonšumane, nježne, zgađene, bezvoljne i skamenjene. Ugnijezdio se u žilu kucavicu i sretno preživa. Nažalost, tromb je i beskrajno glup. On uopće ne shvaća da će i sam umrijeti kad nas ubije. 

 

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 4

BL
boris.ljubicic1
18:18 20.03.2021.

...tromb je na tronu...

Avatar Aristarh
Aristarh
16:33 20.03.2021.

Bravo za i to malo. Bravo za naslov. Zato kapa dolje gospodine Bek. Komunističko naslijeđe će nas još dugo dugo koćiti u napretku. Samo bih ispravio nešto. Nije tromb glup, zna on da je žrtva pametna.

DA
danijelrukavina4
09:04 21.03.2021.

Baš dobar članak. A ja kada sada razmišljam, evo upravo čitam da je "implodirao" vulkan na Islandu. Nije "eksplodirao", nego je "implodirao" - urušio se sam u sebe. Prije implozije, bilo je preko 10000 podrhtavanja tla. Davno sam čitao da je, ne znam u kojem stoljeću, čini mi se u 16. i 17. stoljeću isto tako eksplodirao vulkan na Islandu. Ali onda je bila veća eksplozija, pa su vjetrovi odnijeli dim svuda okolo. Pa su u Britaniji i Irskoj padale kisele kiše, ljudi obolijevali, propala poljoprivreda, umirali od gladi ljudi. U Nizozemskoj su slikari slikali slike sa žutim nebom. Pa su naučnici to sve povezali, da je možda tih godina i stvarno bilo žuto nebo od sumpornog dioksida iz vulkana na Islandu. Tako ja vidim i ovo naše društvo sada. Ono neće "eksplodirati" u nekoj revoluciji. Ono će "implodirati". Kroz povijest se sjećamo da su Matija Gubec i selaki si denuli "kokotičekovo pero kak puntarski znak" da bi se mogli raspoznavati. Onda početkom devedesetih "zavjerenici", su si "deli na noge bijele čarape" - da bi se moglo znati da li se može slobodno razgovarati. Zna se tko je nosil bele čarape. Sada se može slobodno razgovarati, može se i prosvjedovati, može se sve. Može i osuđena osoba dobiti termin u "prime time", i govoriti o onima koji su ga osudili. A svi su zajedno krenuli sa istim bijelim čarapicama. I sada su svi oni u bijelim čarapicama. Bez brige. Samo se sada ne vide. Sada se nose "stopice".