Centar s bazenskim kompleksom, niz igrališta i sportskih terena, velika dvorana, a tik do soba i apartmana vučnica koja vas vozi na skijališta pripremljena za najbolje svjetske skijaše.
Prizor je to koji je za Hrvatski olimpijski centar Bjelolasicu ostao do danas nedosanjani san. Ipak, do početka realizacije ovog projekta nedostajalo je tek nekoliko koraka. Onda je posljednjih godina prošlog desetljeća sve krenulo nizbrdo.
Idejni začetnik
– Idejni začetnik gradnje nove skijaške staze te bazena i dvorane bio je bivši direktor Tomislav Paškvalin. On je imao viziju i doslovce je živio za Olimpijski centar. Mi još i danas ne znamo zašto je i zbog čijih interesa smijenjen – riječi su jednog od bivših djelatnika HOC-a koji je nakon požara na središnjem objektu u naselju ostao bez posla kao i deseci njegovih kolega.
Paškvalinu godi što i godinama nakon što je otišao s Bjelolasice ljudi koji su tamo radili imaju iznimno dobro mišljenje o njemu, no kad se prisjeća tih godina, u glasu mu je i dosta gorčine.
– Lijepo je kad bivši kolege lijepo govore o vama, ali i o poslu koji ste radili. No s druge strane tada, 2008., situacija je bila potpuno jasna. Aktualna politika smijenila me s mjesta direktora bez ikakvog obrazloženja. Sve to se dogodilo u iznimno osjetljivo predinvesticijsko vrijeme. Nakon moje smjene počela je neka, rekao bih, eksperimentalna faza u radu HOC-a. Nikada nisam komentirao rad mojih nasljednika, no kad vidite kakva je Bjelolasica bila u vrijeme kad sam ja bio direktor i kakva je danas, sve je jasno – kaže Paškvalin.
U projektu koji je ‘gurao’ bili su radovi koji bi omogućili zasnježivanje staza umjetnim snijegom, gradnju dvorane, 33-metarskog bazena, manjeg bazena za neplivače i niz pratećih sadržaja. Sve to bi uz nogometno igralište i tartan stazu, ali i velik broj kvalitetnih smještajnih kapaciteta, činilo jedinstveni sportski i rekreacijski centar.
– Svoju poslovnu karijeru gradio sam, baš kao i sportsku, vrlo sustavno i potpuno transparentno, zajedno sa suradnicima, kao tim. Cijeli projekt mi smo provodili počevši od infrastrukturnih objekata poput cesta, elektroopskrbe i osiguranja dovoljnih količina pitke vode. Razmišljao sam o Bjelolasici kao o multifunkcionalnom prostoru. Tako smo pokrenuli projekt Škole u prirodi koji je privlačio mnoštvo djece i školaraca. Tereni bi trebali poslužiti za pripremu vrhunskih sportaša, ali i za mnoge turiste. Kad imate turizam i sportaše na jednom mjestu, jasno je kako je samo pitanje vremena kad će Bjelolasica postati i mjesto okupljanja poslovne elite. No očito nekome je smetao taj sustav, kao i ja kao takav čovjek na tom mjestu – kaže žalosno Paškvalin.
Olimpijska zlata
Tvrdi kako je Bjelolasica dobila naziv hrvatskog olimpijskog centra, no on je kao čovjek sa sportskim pedigreom želio i više od toga.
– Dvostruki sam olimpijski pobjednik i imam puno poznanstava i veza u olimpijskom pokretu. Intenzivno sam razgovarao i o mogućnosti da ovdje dolaze sportaši iz mnogo drugih zemalja. Tako bismo postali ne samo hrvatski nego regionalni centar. No ništa od toga nije realizirano – zaključuje Paškvalin.
Među mnoštvom poslova koji su uz gradnju bazena, dvorane i skijališta već bili pripremljeni jest i kompletna projektna dokumentacija za nove objekte. Na natječaj, koji su raspisali HOC Bjelolasica i Udruženje arhitekata, stigla su 22 rada. Najboljim je izabran onaj zagrebačkih arhitekata Davorina Raosa, Stjepana Tešije i Zlatka Berdika. Objekt koji je trojac zamislio ocijenjen je vrlo originalnim te kao ideja koja će se najbolje uklopiti u planinski krajolik. S predstavnicima Hrvatske elektroprivrede razgovaralo se o gradnji dalekovoda iz smjera Brinja koji bi donio sigurnost u opskrbi električnom energijom. Radilo se i na vodoopskrbi. Prvotna ideja gradnje magistralnog cjevovoda iz smjera Ogulina kasnije je zamijenjena gradnjom akumulacije. No unatoč brojnim poslovima koji su obavljeni u pripremi ovih projekata, do danas gotovo ništa od zamišljenog nije realizirano.
Nakon prezentacije projekta, koji je oduševio tadašnje zaposlenike HOC-a, godinama se ništa nije događalo. Danas je među njima jasno vidljivo razočaranje.
Bez strateških partnera
– Godinama se priča kako je Bjelolasica i hrvatski i olimpijski centar. No nitko ne može shvatiti da cijela Hrvatska nije bila kadra u tom centru sagraditi bazen. Pa danas bazen ima svaki hotel, a svaki ozbiljniji poduzetnik ima ga u svojoj kući. Zato mislim kako Bjelolasica nikad nije bila, stvarno, ni hrvatski ni olimpijski centar – mišljenje je jednog stanovnika Vrela.
Zanimljivo je da danas u obližnjem Ogulinu nitko sa sigurnošću ne zna što će se dogoditi s Bjelolasicom.
– Gradski sam vijećnik, bivši djelatnik HOC-a, pa ako hoćete i Ogulinac. No nikakvih službenih informacija o budućnosti Bjelolasice nemam. Ipak, riječ je tu o 100 ili 150 zaposlenih ljudi. Za ovaj kraj je to zaista puno. Pojavile su se informacije kako je za HOC zainteresiran neki strateški partner. Navodno je i bio na Bjelolasici. No kad je vidio kakvo je stanje tamo i saznao koliko bi morao uložiti, pobjegao je glavnom bez obzira. Mislim da je to kraj za Bjelolasicu kakvu smo poznavali i kakvu smo željeli izgraditi – rezignirano je zaključio Nikola Kovačević.