Sve se vrti oko milijarde kuna

Zalaganje za rodni svjetonazor u kojem je rod tek društveni konstrukt ili posve proizvoljan osobni izbor vrišti i curi na sve strane iz Istanbulske konvencije (IK). Kao kad zagrizeš prenatrpani hamburger. S jedne strane senf, s druge majoneza. Kad Andrej Plenković kaže da toga u konvenciji nigdje nema te da ju prvo pročitamo, naravno da se moramo zapitati je li ju on sam uopće pročitao – ili se samo pravi naivan.

Naravno, posve je legitimno reći da nemaš ništa protiv takvog svjetonazora, ali je uvreda za zdravu pamet reći da toga u IK – uopće nema. Kao što je mnogima opravdano duboka uvreda čuti od premijera da petokraka nije sporna. Ako je Plenković za takav svjetonazor, onda neka tako kaže i za to zatraži potporu u svojoj stranci i Saboru. Pa kad zastupnici u većini za to dignu ruku, u što ne treba sumnjati, onda ćemo barem znati da je parlament ove države s punom sviješću položio temelje za takav svjetonazor. Da i u hrvatskom Saboru u većini sjede politički hermafroditi i svjetonazorski transvestiti u to ne treba previše sumnjati. Svi oni su, naravno, iskreni demokrati zarobljeni u tijelu stranačkih vojnika te zbog toga, vjerujemo, duboko pate, no, to što će Plenković sada pojedincima tolerirati da na ovoj temi dignu ruku protiv samo je glumatanje stranačke demokracije i neuvjerljiv alibi za savjest. Lom u vladajućoj koaliciji nipošto nije bio nužan i za to je odgovoran isključivo Plenković. Mogao je ovaj potez i pripremiti te svojim partnerima predložiti deklaraciju, kojom bi se RH izjasnila da se definicije u IK primjenjuju isključivo u smislu zakona za zaštitu pripadnica ženskog spola od nasilja.

Umjesto toga, kako bi skrenuo pažnju s gorućih problema, lansirao ju tu kost u medijsku arenu. S predvidivim rezultatom. Razlog zašto su se i “lijevi” aktivisti toliko zapuhali oko IK zasigurno ne treba tražiti u nekoj neposrednoj prijetnji koja visi nad hrvatskim ženama. Genitalno sakaćenje, zločini iz časti i slično što se tu opetuje, nisu prijetnja hrvatskim ženama, a sve drugo već jest sankcionirano hrvatskim zakonima. Turska je još prije šest godina ratificirala konvenciju, pa to svejedno nije spasilo nijednu tursku ženu. Po tom pitanju zasigurno nema nikakve hitnosti, ali sasvim sigurno ima mnogo žurbe oko milijardu kuna koje bi za provođenje konvencije trebalo izdvojiti u proračunu za 2019. Kao i obično, uvijek se dođe do traga novca. K tome, procjenu koliko se držimo IK nećemo provoditi mi sami, već gremij Europskog vijeća kojem ćemo u ruke dati nadnacionalni ugovor nadređen hrvatskim zakonima i Ustavu. A s tom milijardom kuna financirat ćemo i one koji će s još većom strašću iz dana u dan tužakati Hrvatsku i tako dokazivati razlog svojeg postojanja. Hrvatska jest uglavnom tradicionalno društvo i nedvojbeno joj trebaju pravila ponašanja, pa i zakoni koji će štititi sve one ljude koji se iz bilo kojih razloga ne uklapaju u tradicionalne “rodne identitete”. Moramo osigurati apsolutno sve kako ti ljudi zbog onoga što jesu ili misle da jesu ne bi postali žrtve nasilja, iz kojeg god smjera ono dolazilo, no, to treba biti tema posebne rasprave i nema nikakve veze s konvencijom koja za svoj glavni cilj ističe borbu protiv nasilja nad ženama.

No, prava koja njima valja dodatno osigurati ne znače da društvo treba odbaciti svoje dotadašnje vrijednosti kao nešto automatski zastarjelo i prevladano. Trendovi u EU doslovce su karikaturalni. Predsjednica njemačkog nacionalnog odbora za jednakost u ime rodne neutralnosti ponovno bi mijenjala himnu tako da se u njoj ne spominju riječi bratstvo i Vaterland, sutra će Britanci valjda brisati Motherland, Srbi Otadžbinu. A Hrvati su, eto ipak napredniji, oni imaju Domovinu. Zagriženi među Šveđanima ispravno su zaključili da Bog nije ni muško ni žensko, no nipošto ne staju na tome, u državnoj luteranskoj crkvi žele dosljedno provesti da je Bog neutralnog roda. Sutra će tražiti da se ponovno prevodi Biblija, uključujući i Novi zavjet u kojem Isus sam govori o svojem Ocu: Roditelju naš koji jesi... Naravno, baš nigdje u IK ne piše da se takvo nešto treba provesti, no mnogo važnije od tih bizarnosti jest da se njome zahtijevaju ne samo rodno neutralni postupci nego i utvrđuje da je rod stvar osobnog izbora, a ne nešto s čime se rađamo. To je polaganje temeljca za ono što se već događa u nekim državama, u kojima se ohrabruje djecu da sama biraju svoj “rod”. Naravno, nakon ratifikacije, ništa se neće promijeniti preko noći, ali je samo pitanje dana kad će pod pritiskom izvana na dnevni red ponovno doći i ustavna definicija braka. U ime Roditelja 1 i 2, u ime osobe i ne-osobe svete, amen!