Je li ljudska vrsta gospodar globusa? Iz očišta uskoumne sebičnosti koju zovemo atropocentrizmom, svakako jest. No ono što nam prozuji pokraj uha, prije negoli nam se zarije u vrat, ne bi se baš složilo. Zovu se culicidae. Komarci.
Dok smo mi ovdje, iz politikantskih razloga prenapuhanih stotinjak tisuća godina, eto njih na Zemlji već dobrih 170 milijuna ljeta, u 50 rodova i 33 tisuće vrsta. Kad se u ljetnim vlažnim omarinama dignu eskadrile zrakoplova ubijati divizije krvožednih napasnika, ta je bitka unaprijed izgubljena. To što nam uspijeva prorijediti mnoge vrste, čini nas neutemeljeno bahatima. Jedina vrsta koju bismo s lakoćom i potpuno istrijebili naša je vlastita i na tome sustavno radimo. Zemlja je mudra, moćna i dugovjeka, i ne računa u ovih naših mizernih desetak tisuća godina koje zovemo civilizacijom, već u stotinama milijuna. Zemlja je kadra preživjeti svaku našu samoubilačku bedastoću. Iz njene perspektive, nakon globale nuklearne katastrofe, restitutio in integrum, to jest potpuni oporavak bio bi kraći od jedne milisekunde. Svijet bez ljudi, bez svijesti o sebi, bez svjetla inteligencije koja obasjava pustinju, kako govori Camus.
Možda bi tek tada Zemlja došla na svoje i bila prekrasnim mjestom bez Zla koje ima isključivo ljudsko podrijetlo. Prizivi budućnosti, onoga što ostavljamo djeci i potomstvu, štetniji su od tisuća tona ugljičnog dioksida, zato što su opsjene opasnije od štetnih plinova. Kapitalu i vladarima svijeta fućka se za njihovo vlastito potomstvo. Sve su to neke maglovite apstrakcije koje ne mogu dobaciti dalje od unuka, a kad on dosegne djedovu dob, globalna će se temperatura možda podići za pišljiva dva stupnja. A osim toga, misli djed čija korporacija u tri smjene radi na samouništenju, to razmaženo, bezobrazno derište koje samo čeka kad ću crknuti, ne zaslužuje moje milijune, nego, ne dva stupnja, već barem dvadeset stupnjeva da se znoji od njih, kad već ne mora od krvava rada kao ja.
Živi imaju veći sentiment prema mrtvima nego prema svojim vlastitima koji se tek trebaju roditi. Živi oplakuju mrtve jer time unaprijed oplakuju sebe znajući što će im se dogoditi, a ne raduju se budućima koji se tek trebaju roditi jer znaju da se to njima više nikada neće dogoditi. Ljudi od novca, moći i računice ne računaju pritom na neka tajanstvena obećanja neprovjerljiva u dionicama, bankovnim računima i burzovnim indeksima. I stoga je sva ta kuknjava o tome „što to ostavljamo našoj djeci“ prije svega lažna, a potom naivna i nedjelotvorna. Uopće nas, naime, nije briga što to ostavljamo nekomu za tisuću godina.
Posve je razvidno da čovjek svojim interventnim djelovanjem uspješno obnavlja i vraća istrijebljene vrste, ali nerijetko ta planirana popravljana narušenih ravnovjesja, tu vagu neočekivano pretegnu na drugu, suprotnu stranu. Nastaniš izumrle dabrove na područja gdje su nekoć obitavali, i onda se dabrovi toliko namnože da uništavaju nasade, ljetine, stabla voćnjaka rabe kao građevinski materijal za svoje brane. Boreći se protiv zmija, na otok pustiš mungose, koji se bezobrazno namnože, a sad nemaš zmije koje bi pustio na njih. Po prašumama Cresa obitava više divljih svinja nego li se na otoku u špici sezone sabere turista. Kao što dobre vijesti nisu novinske vijesti, tako i one uspješne obnove ove ili one životinjske populacije nitko i nigdje ne spominje. Jedna od njih, i to ne obnova istrebljene, već kreiranje novonastanjene vrste, ide u zaslugu mojega pradavnoga rođaka. Obitelj ga je zvala Gospodin, a kad je umro postao je pokojni Gospodin, jer je tridesetih godina prošloga vijeka u selo došao u crnom fraku i mercedesom. Bilo je ljeto i u prašini su ostali tragovi guma koje su seljaci s poštovanjem obilazili svojim kolima i iz cijelog su ih kraja dolazili gledati kao da je riječ o tragovima izvanzemaljaca.
Uglavnom, pokojni je Gospodin u prebistre potoke plitvičkoga kraja nastanio pastrve kojih do njega nije bilo, a eto ih do dandanas. Lijepo je bilo vidjeti kako u blatnjavom bujicom opustošenu Spačvansku prašumu s kamiona puštaju usplahirene jelene na mjesto katastrofom ubijenih rođaka. No jednako tako, kad poneka vrsta pretjera i počne ići na živce samo zato što čini ono za što je po dragome Bogu stvorena, javno se i glasno dopusti i gotovo zapovijedi odstrel. Kao što sam bio jedini na koridi koji je navijao za bika, možda sam među rijetkima koji navija za štetočinske kormorane.
– Pa u čemu je problem? – pitaju se inteligente i lijepe ptice. – Sva ta riba u ribnjacima je za nas, to je naš švedski stol. Čovjek može jesti i biftek i biti vegetarijanac, a mi jedemo samo ribu. I zašto bismo se morali mučiti roneći po rijekama umjesto da prionemo uz servirano? U toj bezobraštini kormorana na koje ne možeš dva puta pucati, ima neke zadovoljštine za sve ljudske odstrele njihove subraće. Jedina vrsta čijom brojnošću ne možeš upravljati, ljudska je vrsta. Kad ti usfali stanovništva, ne možeš mlade parove ukrcati na kamione poput spačvanskih jelena, istovariti ih na opustjelim slavonskim ledinama i zapovjediti igrajući se Tvorca; – Idite i množite se.
Otkako je svijeta i vijeka, vladarima je bilo važno i stalo imati što više podanika. I jedino što su mogli učiniti, od davnih do današnjih vremena, jest biti kumom svakom petom, devetom ili tko zna kojem djetetu, doći svojom kočijom ili oklopljenom limuzinom u kakvo prljavo sirotinjsko dvorište, udijeliti kumovski dukat s vlastitim likom, među hrpom polugladne i radosne dječice, a onda to objaviti medijima od seoskih bubnjara do televizijskih vijesti. To vladarsko kumstvo brojnim obiteljima, jedino je smisleno i dobro što je vlast doista kadra učiniti, a sve drugo su samo opsjene i tlapnje, prazna slama koja se mlati na demografski opustjelome nacionalnome gumnu. Djecu ne rađa ni državna briga ni državna prijetnja, već dragi Bog i slobodna volja, a to ne ovisi o politikama, mjerama i poticajima. Pa svim time skupa do sada niste natjerali pusta polja na rađanje, a kako ćete ljudska bića?
I za to niste krivi ni vi, ni oni prije vas, niti oni koji će tek doći. Jer nema jasnog i jednostavnog odgovora ni djelovanja. U vremenima gladi, bijede, kuga i ratova rađalo se više djece nego u vremenima blagostanja. Najviše što možete učiniti jest da se uklonite iz te priče, jer državna demografska politika, prije ili kasnije završi kao smrtna kazna za pobačaj.
Opet se pise protivu Hrvatske. Vise volim Hrvatsko Neovisno Govno neg jugoslavensku tortu.