Starenje stanovništva najupečatljiviji je sociodemografski trend i Hrvatska će biti suočena s velikim projiciranim padom stanovništva do 2050. godine, a u okolnostima nedavnog intenzivnog iseljavanja mladog i radno aktivnog stanovništva. To znači da stariji ljudi sve više ostaju sami, bez izravne potpore obitelji.
Sustav dugotrajne skrbi u Hrvatskoj fragmentiran je i jedan od najmanje razvijenih dijelova zdravstvenog i socijalnog sustava, pa je riječ području kojem je žurno potrebna reforma, stoji u izvješću koje je Europskoj komisiji uputila European Social Policy Network (ESPPN), a sastavili su ga neovisni nacionalni eksperti ESPN-a prof. dr. sc. Zoran Šućur, prof. dr. sc Zdenko Babić i prof. dr. sc. Gojko Bežovan.
Sve više cijene i niži standard
Oni upozoravaju kako su cijene smještaja u privatnim domovima dvostruko više u usporedbi s javnim domovima istog standarda, a sve više je obiteljskih domova s relativno nižom razinom standarda.
– Trenutačno nema održivih reformi u sektoru s povećanom potražnjom. Za pružanje skrbi za starije osobe država nije odgovorna, ta skrb je prepuštena obitelji i lokalnoj zajednici koje često nemaju odgovarajuću stručnu podršku ni financijsku pomoć – istaknuto je u izvješću.
Također su izražene regionalne nejednakosti u pokrivenosti institucionalnim uslugama, manjak je radne snage, plaće su u tom sektoru znatno niže od onih u razvijenijim zemljama. Dok je koeficijent starosne ovisnosti u 2008. bio 26,7%, trenutačno je 30,7%. Projekcije su za 2030. 41,6%, a za 2050. čak 56,1%. Predviđeni rast broja starijih stanovnika ovisnih o tuđoj skrbi upućuje na to da će zadovoljavanje njihovih potreba i pružanje dugotrajne skrbi biti gorući izazov pa treba početi s analizama, javnim raspravama i razvojem politika u tom smjeru, ukazuju Šućur, Babić i Bežovan. Postojeći sustav dugotrajne skrbi, long-term care (LTC) je fragmentiran i jedan je od najmanje razvijenih dijelova sustava zdravstvene i socijalne skrbi u Hrvatskoj. Uz to, pojam LTC službeno se ne koristi kao koncept. Javni domovi za starije osobe u vlasništvu su županija iako standarde i pravila financiranja utvrđuje Ministarstvo socijalne politike.
Najveći je problem smještaj nemoćnih i slabijih kojima je potrebna intenzivna skrb ili pate od mentalnih bolesti. Privatni sektor raste, ali podaci o skrbi koju pružaju vrlo su oskudni, posebno u smislu naknada i kvaliteta usluge. “Dostupne informacije govore da je Hrvatska potrošila vrlo mali dio BDP-a na LTC, koji je među najnižim u EU. Iako nema podataka o privatnoj potrošnji, može se nedvojbeno zaključiti da se LTC financira iz državnog proračuna i iz privatnih izvora. Vlada pokriva troškove subvencija za sve korisnike javnih domova, kao i pune troškove privatnog i javnog doma najugroženijih skupina prema odlukama centara za socijalnu skrb iz državnog proračuna. Korisnici u javnim institucijama plaćaju subvencionirane cijene, dok oni u privatnim ustanovama plaćaju tržišne cijene.
Financijski raspored LTC-a u javnim domovima nije transparentan i obilježen je političkim klijentelizmom. Usluge za korisnike u velikoj su mjeri subvencionirane, a Vlada nije spremna uvesti ekonomske cijene za te usluge. U takvim okolnostima javni domovi imaju svojevrsni monopolistički položaj i privatni pružatelji usluga ne mogu se natjecati s njima. Struktura upravljanja nije transparentna i ne postoje jasni postupci i kriteriji za građane koji traže usluge LTC-a za sebe ili za članove svojih obitelji.
Manje razvijeni dio zemlje uvelike se oslanja na neformalne, obiteljske usluge, a još uvijek u dvije županije nema javnih domova za starije osobe. Palijativna skrb ne pokriva svedijelove Hrvatske”, manjkavosti su koje stručnjaci precizno navode u svom izvješću. Zanimljivi su podaci prema kojima se u 48 javnih domova kapacitet povećao za samo 426 mjesta u razdoblju od 2004. do 2014.!Kapacitet privatnih domova povećao se za 2552 mjesta, a broj privatnih domova povećao se s 48 u 2004. godini na 94 u 2018. godini, pa je ukupni kapaciteta 6623 mjesta.
Vladina politika štednje
U javnim domovima bilo je 10.917 osoba u 2018. godini, u privatnim domovima istodobno je živjelo oko 5700 osoba, dok je u domovima drugih pravnih osoba bilo 1240 starijih osoba te ih je oko 5500 bilo u obiteljskim domovima. “Iz perspektive korisnika, najbolja opcija jest dobiti smještaj u javnom domu, što je mnogo jeftinije (cijena se kreće od 2500 do 4000 kuna mjesečno). Stariji koji to mogu plaćati biraju skuplje privatne domove (cijena se kreće između 800 i 1200 eura), a drugi odabiru nešto jeftinije obiteljske domove koji nude niži standard udobnosti i manje socijalnih usluga.
Naglašavamo da Vlada kontinuirano primjenjuje svojevrsni pristup štednje unutar sustava socijalne skrbi”, upozoravaju stručnjaci. U izvješću su istaknute preporuke da treba proširiti ponudu institucionalnih usluga i smanjiti regionalne nejednakosti te proširiti usluge skrbi u zajednici. Model financiranja u javnim domovima trebao bi se izmijeniti uvođenjem jedinstvenog modela financiranja u kojem bi se plaćanje temeljilo na pruženim uslugama – tako bi se izbjeglo subvencioniranje imućnih građana od države.
Cijene usluga bile bi tržišne, a trebalo bi utvrditi i jedinstvenu listu prioriteta za smještaj u javnim domovima. Posebno je potrebno poboljšati nadzor pružatelja usluga tako da inspekcijska tijela budu pod županijama. Nadalje, pravo na status njegovatelja trebalo bi proširiti i na one osobe koje brinu o starijima, a taj status sada imaju samo oni koji skrbe o osobama s invaliditetom. Istaknuta je i potreba uspostave ravnoteže između posla i skrbi o starijoj osobi u obitelji, prije svega fleksibilnim radom.