O fenomenu izbora američkog bogataša Donalda Trumpa za predsjednika jedne od najmoćnijih država svijeta već su napisane mnogobrojne analize, a nema dvojbe kako će uslijediti i mnoštvo knjiga i studija, jer su njegove kampanja i pobjeda narušile ustaljena predizborna pravila, koncepte i teorije. Iznenađenja i čuđenja se ne stišavaju, kako u medijima tako i među analitičarima, znanstvenicima i političarima diljem svijeta. A mudri pokušavaju ponešto naučiti iz fenomena zvanoga Trump jer, nema dvojbe kako će se predizborni trendovi koji smo vidjeli u Sjedinjenim Američkim Državama, vrlo brzo proširiti i na ove naše krajeve.
Iskristalizirani motivi
Iako svi vole biti generali nakon bitke, moram se pohvaliti kako sam bio među rijetkima koji su upozoravali da Trumpa treba shvatiti ozbiljno i nipošto ga ne otpisivati kao favorita. Na konferenciji „Estradizacija političkih kampanja“ održanoj dva tjedna uoči američkih predsjedničkih izbora na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, to je mišljenje dijelio još jedino poznati srbijanski predizborni strateg Tomislav Damjanović. Pritom se u procjeni Trumpovih izgleda nisam vodio predizbornim anketama koje su mahom promašile, ni domaćim ni američkim medijima, koji su uglavnom navijali za Hillary Clinton, već najobičnijim i potpuno nereprezentativnim, glasom naroda. Naime, kontaktirao sam desetak svojih prijatelja u SAD-u, različitih zanimanja i profila i otvoreno ih pitao koga podržavaju. Čak sedmero ih je bilo za Trumpa. To me je prilično zainteresiralo pa sam u razgovorima pokušao dokučiti razloge tih odluka. Iskristaliziralo se nekoliko motiva i argumenata.
Ponajprije nisu bili zadovoljni mandatom Baracka Obame iako ih je polovica za njega glasovala, ali i općenito ponašanjem demokratskog establišmenta. Kažu da jedno govore, a drugo rade te da su im institucije postale same sebi svrhom, a interesi krupnog kapitala važniji nego interesi naroda. Neki od njih su se osjećali potpuno prevarenima, isključenima i nemoćnima da na bilo što utječu. Zamjeraju Obami što nije do kraja proveo najavljene reforme. Smatraju ga odgovornim, što nije zaustavio nijedno ratno žarište u svijetu, iako je čak i Nobelovu nagradu dobio na „kredit“. Dapače, u njegovu mandatu je buknulo mnoštvo ratnih požara diljem svijeta, razmahali su se teroristi Islamske države, unijeli strah i trepet u svijet, a izbjeglice su nahrlile u Europu. Kina je istodobno postala supersila, a Rusija se vratila u igru kao moćan globalni igrač. A teško je povjerovati – kažu – da ni na što nije mogao utjecati. Vjeruju da bi Clinton vodila sličnu politiku i to ih je najviše brinulo, a pritom su je smatrali manje karizmatičnom od Obame.
Posebno me iznenadio negativan imidž Hillary Clinton kod mojih sugovornika. Doživljavali su je kao iskompleksiranu i pretjerano ambicioznu ženu, čiji je jedini cilj – ne stvoriti snažnu Ameriku, već nadmašiti ulogu svoga muža u američkoj povijesti, a neki od njih uvjeravali su me kako su je navodno „ucijenili“ Wall Street i trgovci oružja. Dio mojih sugovornika hrvatskog podrijetla bio je svjestan kako bi izbor gospođe Clinton možda bio bolji za Hrvatsku zbog njezina poznavanja situacije na jugoistoku Europe i želje da završi posao na Balkanu, koji je njezin muž započeo, a njegovi nasljednici nisu uspjeli dovršiti (poput BiH i Kosova) te posebnih veza s hrvatskom predsjednicom i hrvatskom zajednicom u SAD-u, ali su ostali pri uvjerenju da ne bi bila dobar izbor za Ameriku i njihovu budućnost u njoj.
Kažu da su ih pretjerana medijska hajka protiv Trumpa i jednodušna potpora Clinton, ne samo medija već i industrije šoubiznisa, dodatno učvrstili u uvjerenju da biraju baš njega. Ljudi očito sve manje žele da im bilo tko docira, nameće izbor i ne ostavlja nimalo prostora za vlastitu prosudbu. Dapače, pretjerano svrstavanje i navijanje za jednog kandidata im je dalo razlog za sumnju u prikrivene interese. Posebno ih je živcirao pokušaj većine medija da ga prikažu „kao cirkusanta i seljačinu“ jer bi „teško postao milijarder da se ne razumije u business, politiku i upravljanje ljudima“. Pritom je za neke bio čak simbol utjelovljena američkog sna i sposobnosti da se uspije u nepovoljnim okolnostima, a pritom je „dovoljno neovisan da ne mora slušati ničija naređenja“. Dapače, jedan poznati američki arhitekt hrvatskog podrijetla mi tvrdi da je projektirao hotele za Trumpa i da dugo nije radio s čovjekom koji toliko poštuje struku i drži do dogovora. Kad sam im naveo neke od njegovih nebuloznih izjava i obećanja, nad kojima bi se svatko trebao zamisliti, mirno su odgovorili: „On govori ono što ljudi žele čuti, a jedno se govori u kampanji, a drugo se radi.“ Pritom im je prilično godilo čuti čak i neka potpuno nediplomatska i sirova „nazivanja stvari pravim imenom“ jer im – kažu – pretjerana politička korektnost već ide na živce. Koliko god vam se ti njihovi argumenti, percepcije i dojmovi činili uvjerljivim ili manje uvjerljivim, nema dvojbe kako su baš takvi i slični presudili ovogodišnje izbore u SAD-u. Isto tako, da smo imali priliku na vrijeme masovnije čuti tu drugu stranu priče u hrvatskim ali i globalnim medijima, koji su podlegli jednostranom prikazivanju kampanje, vjerojatno bismo bili manje iznenađeni izborom Trumpa za američkog predsjednika.
Moramo biti svjesni da granica tolerancije birača postaje sve viša i da su političarima spremni svašta oprostiti ako su uvjereni da će ispuniti njihova očekivanja
Moramo priznati kako je Trumpu puno toga išlo naruku – od globalne nesigurnosti potaknute terorizmom i pada ekonomske superiornosti SAD-a u svijetu do zasićenosti građana političarima opće prakse i medijskog kreiranja stvarnosti. Što se tiče pada američke dominacije i rastućeg straha od luđaka s bombama te izbjeglica koji slobodno prelaze granice i ugrožavaju domicilnu kulturu i način života, Trump je ponudio viziju – učinimo Ameriku ponovno velikom (snažnom). Što se tiče rastućeg nepovjerenja u političke institucije, vješto je posijao zrno sumnje u vjerodostojnost svoje protukandidatkinje, koje je palo na plodno tlo razočaranih i isključenih Amerikanaca. Istodobno je uspio potpuno neutralizirati činjenicu da je upravo on godinama bio miljenik i rado viđen gost tog washingtonskog establišmenta protiv kojeg se borio. Međutim, Hillary očito nije bila dovoljno jaka kandidatkinja, koja bi mogla zasjeniti njegove percipirane „prednosti“. A imidž „sam protiv svih“ mu je samo koristio.
Kad su u pitanju tradicionalni i utjecajni mediji, bio je svjestan da ih ne može pridobiti na svoju stranu, pa je posegnuo za dvije strategije. S jedne strane ih je tijekom cijele kampanje ocrnjivao kao pristrane i nevjerodostojne, poljuljavši ionako narušeno povjerenje u njihovu profesionalnost. A s druge strane ih je svakodnevno „hranio“ prilično zvučnim i šokantnim, nerijetko čak i bezveznim izjavama znajući da ih ne mogu ignorirati. Tako je uzurpirao medijski prostor svojim republikanskim protukandidatima, a potom i ključnoj protivnici, postavši prva i udarna vijest kampanje. O njemu su tako svi pričali, svi su ga komentirali… A drugi su postajali manje bitni. Očito se držao one uzrečice slavnog američkog tiskovnog agenta i propagandista Phineasa Taylora Barnuma da je lošije od toga da se o tebi govori loše jedino da se uopće ne govori. Govorio je – važno je da se govori, nije važno kako… Ionako će uvijek dio ljudi povjerovati i u najgore vijesti, a dio ne, dok će svi zapamtiti ime onoga o kojem se govori. Zapravo bilo je to nadmudrivanje s medijima u kojem nije očekivao njihovo prestrojavanje na njegovu stranu (navodno ih je više od 90 posto najutjecajnijih bilo protiv njega sve do izbora), već je topio njihov utjecaj na birače i potkopavao njihovu tradicionalnu ulogu u kampanji. Trump je u kampanji bio izrazito politički nekorektan. Vrijeđao je društvene i etničke skupine, koristio jezik ulice neprimjeren politici. Ali je očito bio svjestan ili su mu istraživanja pokazala da ga birači zbog toga neće kazniti. Dapače, izgubio je one koji su ionako glasovali za Clinton, dok mu je u drugom dijelu to priskrbilo popularnost jer je ispao hrabar i blizak kavanskom razgovoru na koji su mnogi naviknuti.
Govor bez okolišanja
Dobiti izbore bez moćnih i utjecajnih medija nipošto ne bi bilo moguće prije dvadeset, pa i deset godina. No, stvari su se sasvim promijenile brzim tehnološkim razvojem i masovnim utjecajem društvenih mreža. Tako je Trump kreirao vlastite sadržaje i otvarao bezbrojne digitalne kanale do svojih birača. Tradicionalni mediji kao posrednici i interpretatori postali su višak kad su birači mogli izravno, bez cenzure i pakiranja, pratiti sve što radi i govori Trump u kampanji. Dapače, načinom oblikovanja i dizajniranja svojih sadržaja stvarao je iluziju kako je riječ o vjerodostojnijoj verziji od medija na koje su naviknuli. Analiziramo li njegove govore na terenu, nipošto ne možemo zaključiti kako je riječ o „sirovu čovjeku“, kako su ga mediji predstavljali. On se svojim populističkim govorom, bez okolišanja i diplomatskih rukavica, predstavljao kao čovjek sa životnim i poslovnim iskustvom koji brine i kojem se zbog te brige prelila čaša strpljenja, postavljao se zaštitnički prema „obespravljenom“ puku i za razliku od političara opće prakse usudio se „nazvati stvari pravim imenom“. Tako je došao do srca ljudi, baš kao i Obama deset godina prije kad je Amerikancima obećao nadu i vratio vjeru u njih same i njihovu jedinstvenu državu. No, sad su ljudi vidjeli da su to bile samo lijepe riječi, pa su bili puno otvoreniji i za sirovije dijagnoze i radikalnije zaokrete.
Prema tome, što možemo naučiti od ovih izbora i kakve bi nove trendove mogli pokrenuti? Prije svega još jednom se potvrdilo da birači vole autentične kandidate, koji ostaju vjerni sebi ma koliko ih savjetnici i mediji uvjeravali da su na pogrešnom putu i da bi bilo mudro pokazati neko drukčije lice. Pritom već je nastupilo vrijeme sasvim drukčijih kandidata, od kojih ljudi ne očekuju političko iskustvo i poznavanje politoloških termina, već suprotstavljanje uvriježenom načinu mišljenja i ponašanja stranačkih ljudi i političkih institucija. Uostalom tome svjedočimo i u domovini. To će sigurno pokrenuti velike i nužne promjene u strankama i institucijama, kako bi opstale. Druga je pouka da tradicionalni mediji više ne mogu odlučivati izbornog pobjednika jer ljudi počinju misliti svojom glavom ma što im tvrdili kolumnisti i novinari i u što ih uvjeravale središnje informativne emisije i naslovnice novina. Dapače, pretjerana medijska podrška i blagonaklonost agencija za istraživanje javnog mnijenja mogu biti kontraučinkoviti. Kontinuirani pad povjerenja u medije prouzročen neprofesionalnosti i pristranosti došao je na naplatu, pa će sami mediji morati jačati kredibilitet i profesionalnost, a ne samo trčati za čitanosti i gledanosti ili podilaziti širokim masama. Treća poanta se tiče tihe većine koju često zanemarujemo priklonivši se onima najglasnijima ili onima koji zastupaju mainstream. Upravo zato služe kvalitetna i skupa istraživanja javnog mnijenja, koja ne smijemo podcijeniti, za razliku od telefonskih anketa na mizernim uzorcima o rejtingu stranaka i kandidata, koja nam puno ne govore.
Treba znati doprijeti do tihe većine i razumjeti što ona želi. U Hrvatskoj smo shvatili što znači ta tiha većina kad je na referendumu Željke Markić o braku glasovala uvjerljivo kontra stajališta Vlade, predsjednika i većine hrvatskih medija iako se na prvi pogled ishod činio sasvim drukčijim. I na koncu, četvrta pouka svakako se odnosi na apsolutnu svemoć društvenih mreža, odnosno mogućnost da dođete do svojih birača bez posrednika i da vas oni prate doslovce uživo ako ste kadri privući pozornost zanimljivim i atraktivnim sadržajem. To će pak zahtijevati od političara više iskrenosti i otvorenosti, ali i profesionalniji angažman komunikacijskih stručnjaka koji će znati, najprije odabrati prave ciljne skupine, a potom svojim porukama i vlastitim komunikacijskim platformama doprijeti do njihova srca i uma. I na kraju, imajući na umu Trumpovu političku nekorektnost, moramo biti svjesni da granica tolerancije birača postaje sve viša i da su političarima spremni svašta oprostiti ako su uvjereni da će ispuniti njihova očekivanja, a jezik ulice i banalnih TV reality showa očito je već ušao u politiku na velika vrata.
>> 'Hrvatski velikani' Bože Skoke: Iscrpan prikaz svih dosadašnjih izbora hrvatskih velikana