Vijest o smrti bivšeg šefa vukovarskog SZUP-a Ferdinanda Jukića (57) zasigurno će ponovno aktualizirati mnoga pitanja koja je otvarao, a koja su s vremenom otišla u zaborav i ostala bez odgovora. Kontroverzni trgovac oružjem proteklih je godina progovorio, što istražiteljima što medijima, o zbivanjima u Hrvatskoj devedesetih, upirući prstom u mnoge poznate osobe koje su se, tvrdio je, okoristile ratom. Ali, svoju istinu nikada nije razgolitio do kraja, a sve ono što je iskazivao pomalo je padalo u vodu nakon presuda zbog prijevara koje su se u njegovu dosjeu nizale jedna za drugom i koje su ga od pouzdanog svjedoka pretvarale u kriminalca i spletkara. Zbog prijevare u gospodarskom poslovanju ponovno je bio u zatvoru u Remetincu gdje je u noći na subotu i umro u snu.
Tko je zapravo bio Ferdinand Jukić? S Franjom Tuđmanom i Gojkom Šuškom upoznao se u Njemačkoj, gdje je prije rata bio vlasnik benzinskih crpki. To ga je poznanstvo vratilo u ratom zahvaćenu domovinu pa se okrenuo nabavi oružja za Hrvatsku. Tvrdio je da od toga nije imao osobne koristi već da je kao djelatna osoba SZUP-a bio stavljen na raspolaganje Ministarstvu financija. Račune je polagao samo ondašnjem ministru financija Jozi Martinoviću, predsjedniku Franji Tuđmanu i po potrebi ministru Gojku Šušku.
Gdje je novac za Vukovar
Za Jukića se prvi put čulo kada je na suđenju ratnom zapovjedniku obrane Vukovara Mili Dedakoviću Jastrebu za navodno profiterstvo bio svjedok optužbe. No, Dedaković ga je optužio da je upravo on iz Vukovara odnio torbu sa 1,4 milijuna maraka. Novac je bio namijenjen za nabavu oružja koje nikada nije stiglo u grad. Jukić se pravdao da te marke nikada nije imao u rukama, već da se radilo o bezvrijednom jamstvu Vukovarske banke. Jamstva je izdao njegov brat Božidar Jukić.
Foto: Tomislav Miletić/PIXSELL
U jeku rata Ferdinand Jukić bio je uhitio Tomislava Merčepa, zbog navodnih zločina koje su činile njegove postrojbe, te ga po nalogu Josipa Manolića odvezao u Zagreb. Pričalo se da je Jukić Merčepa vozio u prtljažniku njegova Renaulta 4. Kada su kasnijih godina na Jukića pokušavani nikad razriješeni atentati, javno je tvrdio da iza njih stoji upravo Merčep.
Nakon rata Jukić je od Zdravka Mamića kupio većinski paket dionica Badela. U središte pozornosti vratio se 2006. godine kada je na televiziji izjavio da ima pisanu zapovijed da se u opkoljeni Vukovar ne šalje oružje jer mu više nema spasa te dokumentaciju o transakcijama s tajnih računa namijenjenih obrani Hrvatske. Nekoliko dana kasnije u intervjuu Večernjaku Jukić je kazao da se prije gostovanja u toj emisiji konzultirao s bivšim predsjednikom Stjepanom Mesićem te da je Saša Perković osiguravao da nesmetano može proći autocestom do Zagreba, da stigne na vrijeme u studio. Njegov televizijski nastup zaintrigirao je istražitelja pa ga je 19. listopada 2006. godine u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju u Lipiku ispitao ondašnji zamjenik glavnog državnog odvjetnika Lazo Pajić. Jukićev istup bio je uvod u sudski postupak koji je uslijedio protiv Vladimira Zagorca u aferi dragulji.
Kupnja oružja
U zapisniku s ispitivanja u Lipiku Jukić je progovorio i o nikada pronađenim “Zagorčevim draguljima”. Kazao je da posjeduje dokumentaciju o svim transferima s tajnih računa za obranu Hrvatske i da se tu ne radi samo o transferima novca već i zlata, srebra, dragog kamenja. “Posebno je značajno pitanje dragog kamenja jer su to znale i obavještajne tajne službe, a radi se o dvije torbe dragulja...” Jukić je tvrdio da mu je predsjednik dao šest dragulja da ih proda, ali da ih nitko nije htio kupiti jer je draguljar u Beču posumnjao da se radi o blagu koje je tijekom Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj oduzeto Židovima.
Jukić nije tvrdio da su to dragulji koje su tada mediji dovodili u vezu sa Zagorcem, no rekao je da predsjednik ovo blago zacijelo nije držao u uredu, već da ga je morao pohraniti u trezoru gdje je onda njima raspolagao Zagorec. Bivšeg generala optuživao je da je po znatno većoj cijeni od njega prije embarga nabavljao raketne sustave. Kazao je i da je Zagorec imao pristup tajnim računima te da je neke od nezakonitosti uspio spriječiti Andrija Hebrang.
Tijekom višesatnog saslušavanja Jukić je govorio i da je u rujnu 1991. godine od Željka Ražnatovića Arkana iz vojnog skladišta Batajnica nedaleko od Beograda kupio dvanaest kamiona oružja, za što mu je platio s dvije velike aktovke pune zlata i srebra koje je preuzeo u osječkom Županijskom sudu. Ražnatoviću je po Tuđmanovu nalogu dao i dva milijuna maraka za kasetu sa snimkama počinjenih zločina na Ovčari. Kasetu je, ustvrdio je Jukić, predao Tuđmanu. Pričao je i da je u Bosanskoj Posavini preuzimao kovčege pune novca koje je predavao ministru Martinoviću. Kao najsramotniju radnju koju je počinio naveo je davanje 14,5 milijuna dolara mita jednom mirovnom posredniku između Hrvatske i Jugoslavije.
Što je od svega ovoga uistinu zbilo, možda nikada nećemo saznati.
Odakle VL informacija da je Jukic bio vlasnik benzinskih pumpi u Njemackoj prije rata. On je bio sitni kokosar koji je prekucavao brojeve motora na automobilima i takve prodavao na trzistu tadasnje drzave. Ovim tekstom se zeli ocrniti iseljenistvo trpajuci Jukica u iseljenistvo. Jukic nije bio iseljenik nego sitni prevarant vjerojatno i suradnik udbe. Ocito mu je udba i poslije rata namjenila novu zadacu u mesic-perkovicevim spletkama.