Sveti Ivo i Jadranka

Predstavljen kao doajen diplomacije, Mario Nikolić u jednom listu hvali diplomatske uspjehe Jadranke Kosor. Jer, “u središtu njezine pozornosti nije, poput Sanadera, njezina osobnost, nego interes Hrvatske”. Je li baš tako? Njezine “idile” s Borutom Pahorom te paradiranje s Angelom Merkel i Berlusconijem zasad su samo osobne promocije kakvih je i Sanader imao u izobilju. Koliko će koristi od njih imati Hrvatska – vidjet ćemo. I novi predsjednik Ivo Josipović želi impresionirati javnost, pa krstari zemljom i sije obećanja kao poljodjelci pšenicu. Tako nam se može dogoditi da se na neki način ponovi posljednje desetljeće u kojem smo imali “velike” državnike – Račana, Mesića, Sanadera – i sve slabiju državu. Dakle, da se ponovi narodna književnost puna nadstvarnih likova u jadnoj stvarnosti.

U Hrvatskoj se živi sve lošije, pučke su kuhinje sve punije, nezaposlenih je sve više, dug je inozemstvu sve veći i sve smo ovisnija kolonija. Dakle, povoljnih pokazatelja u materijalnom životu nacije sve je manje, ali nam ne nedostaje opčinjenosti novom premijerkom i predsjednikom. Ponavlja se euforija koja je pratila pobjede Račanove i Budišine koalicije i Stipe Mesića te obmane “modernog konzervativca” Sanadera iz prvih mjeseci njegove vlasti.

Odlazeći poslije dva mandata, poslije deset godina vlasti, Stjepan se Mesić nema bogzna čime pohvaliti. Floskule o “demokratizaciji zemlje”, o “izlasku Hrvatske iz izolacije” i slične neće napuniti novčanike i tanjure, a glavna obećanja o povratku silnih desetaka milijardi dolara pokradenih u pretvorbi i privatizaciji, u ratu, u prodaji državnih stanova baš se nimalo nisu ostvarila. Pa ipak, svih tih deset godina, a i sada kada odlazi, za gotovo cijeli lijevo-liberalni milje Mesić je ikona.

Samo oni znaju zašto jer u njegovo se vrijeme Hrvatska enormno zadužila, rasprodala je tolika nacionalna bogatstva, gospodarstvo je stalno slabilo, cvali su organizirani kriminal i korupcija, a sam je Mesić cijelo vrijeme priznavao da pravosuđa gotovo i nema. Stoga ostaje jako tajnovito i iracionalno slavljenje predsjednika kojemu je jedini uspjeh što od sebe vješto uklanja same neuspjehe zemlje koju je vodio. U posljednjih deset godina Mesić nije bio najvažniji političar u zemlji iz jednostavnoga razloga što je imao male ovlasti, ali o njemu je stvoren najpostojaniji i najveći politički mit. No u istom tom vremenu nije mnogo manji bio ni nesklad između stvarnih učinaka Račanove i Sanaderove politike i slike koju su o njima stvarali mediji i njihovi stranački podanici. Sada se s Jadrankom Kosor i Ivom Josipovićem događa isto: slike osoba utiskuju se u nekritičku zonu javne recepcije, te se slike nepovratno odvajaju od onoga što mogu i što hoće učiniti premijerka i predsjednik pa vrlo lako možemo imati reprizu protekloga vremena. Nitko ne zna i ne vidi što bi to novi predsjednik mogao učiniti, ali on je u narodu sve omiljeniji.

Nitko ne zna i ne vidi kakav to boljitak za zemlju priprema Jadranka Kosor – dapače, stanje je sve lošije – ali i ona je sve omiljenija. I posve nevažne pojedinosti iz njihove dužnosničke svakidašnjice pomiču se prema središtu pozornosti dok sve tragičnije stanje gospodarstva postaje dosadno i banalno.

Glavne su vijesti – Josipović izjavljuje da će uvijek ljetovati u svojoj rodnoj Baškoj Vodi, a Berlusconi zavidi našoj premijerki što je u svojoj zemlji popularnija nego on u svojoj. Čini se da su prastarim katolicima Hrvatima i u politici dovoljni likovi za obožavanje, one sličice Gospe, svetoga Ante i drugih svetaca s kojima se i najveće nevolje lakše podnose. Nitko tako kao političari ne računa s religijskim sljepilom u narodu i nitko prema tom istom narodu nije tako bezbožan!